Predivna, topla priča s Mljeta: Una di noi, učiteljica velikog srca

26 Rujan 2020
Autor :  

Još jednu divnu, toplu ljudsku priču zapisao je profesor Ivica Hajdić, a nama je čast objaviti je:

Mljetsko selo Prožura je po nekim tumačenjima dobila ime od riječi prozor jer se s njenih brežuljaka i okolnih brda pruža panorama dostojna Bogova, kao da gledate kroz prozor koji vam otkriva neke čarobne perspektive. U pitomom ambijentu, ispred škrtog polja koje svjedoči o nekim teškim prošlim vremenima i žuljavim rukama natiskale su se kamene kuće i košare koje polako, poput ugnulih starica gube bitku pod teretom godina samoće. Poluprazne kuće pričaju pomalo tužnu otočnu priču, gdje mnogi nepovratno odlaze, ali se nošeni nostalgijom i pripadnošću, povremeno vraćaju na rodna ognjišta. Sudbina Prožure u biti je sudbina cijelog našeg Mljeta, gdje svi odlazimo i vraćamo se škoju, kao dijete staroj materi, od koje želimo makar još jednom osjetiti onaj topli zadnji dodir, ono zadnje milovanje po obrazu, ono zadnje ispraćanje s funjestre dok kroz caklene oči naša draga starica jedva progovara : „Čuvaj se sinko moj, i opet mi se brzo vrati doma!“

Prožura je doma za sve nas Prožurane gdje god bili. I kao da nas svih prati taj glas stare matere, pa se uvijek ovdje vraćamo u tu oazu sjećanja, u tu našu lagunu mira iz civilizacijskog nemira, slaveći Svetog Roka procesijom i festom, i pričajući o jedinstvenom prožurskom kolendavanju, ribanju i seoskim škercima starih vremena. Prožura nas svojom posebnošću vraća u svoje toplo krilo iz kojeg se ne damo iščupati. Valjda su jači mirisi djetinjstva i taj osjećaj pripadnosti od svega na svijetu.

Ili kako je to pokojni Tomislav Ivčić najbolje provukao kroz stihove: Sputao nas život jače od kadene, svakog on upregne u svoja kolica, ma nas uvik nešto vuče i pokrene, vratimo se škoju, skrušeni ka dica...

U sredini sela smjestila se crkva Svetog Trojstva koje okuplja preostalu čejad pod svoje skute, prkoseći prolaznosti života svojom vječnošću i gracioznošću, dok sa okolnih brda zaštitnički stražu čuvaju i vjerno bdiju, Sveti Martin (kolokvijalno Sveti Mratin) i Sveti Roko. Još pamtim iz djetinjstva mnoga draga lica starih ljudi s onim francuzicama na glavi, i žene u koretima, sa bijelim bluzama, crnim prslukom i sa faculetom na glavi, gdje se međusobno pozdravljaju sa hvajen Isus i navjeke, što je ukazivalo na duboku ukorijenjenu vjerničku tradiciju ovog sela. Osim toga i mnoge male zavjetne kapelice po montanjama i okolnim morskim hridima svjedoče predanost vjeri i poniznost ovih skromnih stanovnika Mljeta.

Pješčani sat života odnosi svoje, vremena se mijenjaju, ostaju tek lijepa sijećanja i uspomene koja ljubomorno čuvamo od zaborava. Nema više onih težaka koji sa svojim tovarima odlaze u daleka polja u ranu zoru kako bi nahranili mnoga gladna dječja usta koja se skrivaju iza materine traverse. Nema više ni starih ribara koji ponosno s punim košicima ribe prolaze selom. Nema više ni Kalamučara koji spuštaju kalamoču i prolaze stranputicama da ih ne primjete ako je škrt ulov, ili ako se uhvatilo dosta, onda ponosno viju kalamočom kao s barjakom, da ih što više ljudi vidi. Nema više ni ribarske zadruge niti one reme, svađe, brontulanja i pjesme starih Šabakara.

 

Zadružni ferali ne svijetle oko škoja, drveni leut je zauvijek sklopio svoje oči, otišli su zadnji maranguni i kalafati. Nema više onih istruđenih lica žena koje bi se znale svečano obući za nedjeljnu svetu misu. Ugasili su se ognji u većini prožurskih komina, utihnula je kominska ćakula. Nema više ni dječjeg plača u starom selu godinama, jer je većina ovih vrijednih ljudi partila u potragu za boljim životom ili se okrenula turizmu u Prožurskom Portu.

Prožura danas broji svega tridesetak stanovnika starije životne dobi, koji su ostali tu, u malom selu ispod Spasa, koji još uvijek barem na trenutak posjećaju na svu lijepotu života, jer nema sela bez ljudi, bez otvorenih funjestara i dima što suklja. Iako poprilično pusta, Prožura nikad nije ostavljena niti zaboravljena. Ono što je karakteristično za ovo malo selo je složnost, valjanost, miroljubivost i izraženi lokal patriotizam. Prožura živi u srcima, mislima i pričama svih onih koje je život odveo iz ovog posebnog sela sakrivenog u njedrima montanja ili koji su se nasukali na njenu posebnost kao junakinja naše priče, koja je i sama osijetila i prepoznala da je Prožura zaista prozor u jedan lijepši svijet, da se kroz ovaj prozor drugačije gleda na život.

Kroz čarobni prožurski prozor vratiti ćemo se u ratni vihor Drugog svjetskog rata u daleku 1941. godinu u vrijeme talijanske okupacije Mljeta, upravo u Prožuru, u vremena puna neizvjesnosti, straha i oskudice. Rat koji se sam po sebi surov, okrutan i krvav, ponekad izvuče i ono najbolje i najhumanije iz ljudi. Ovo je upravo jedna takva priča.

U malu seosku školu u Prožuri, te daleke 1941. godine ušla je mlada lijepa učiteljica, vedrih očiju, širokog osmijeha, ali puna straha i strepnje kako će biti prihvaćena, Jolanda Vecchietti iz sjeveroistočnog talijanskog grada Trenta. Njeno iskreno srce i njenu plemenitost seoska djeca su prepoznala i brzo su je prihvatila, prigrlila i zavoljela. Predavala je od kraja 1941. godine do sredine 1943. godine, i u tom naizgled malom periodu njenog dugog života ostala je zauvijek povezana sa Prožurom i svim svojim bivšim učenicima. Jolanda je bila učiteljica u pravom smislu te riječi, ona koja se brine o svojoj djeci, koja ih kriomice hrani ako su gladna, koja ih tješi, ona koja osjeća, voli i nosi u srcu sve svoje učenike za cijeli život. Iako je život rastavio od svojih učenika, ona je svoju Prožuru i sve svoje učenike iz male prožurske škole zauvijek čuvala duboko u srcu.

Jolanda Vecchieti je zauvijek sklopila oči 17.9. 2020. u 102. godini života, u talijanskom gradu Male, a pokopana je dva dana poslije smrti. Oduvijek je govorila da bi za svoje zadnje počivalište najradije odabrala u Prožuri koju je tako zavoljela, seosko groblje kraj svetog Martina za čiju je obnovu inače donirala značajna sredstva, što nam je potvrdio i mljetski svećenik koji je u to vrijeme donacije ( kraj osamdesetih) službovao na Mljetu, velečasni Miljenko Babaić, koji je za potrebe ovog članka proslijedio i neke fotografije s tog susreta sa dobrotvorkom i legendarnom učiteljicom Jolandom, čijeg se susreta velečasni Miljenko dobro sjeća. Nešto više o učiteljici velikog srca, a koja je svim svojim bivšim učenicima i njihovim potomcima u dva navrata poslala prvi put po sto eura, a zatim po petsto eura, rekla nam je naša Prožurka sa adresom u Dubrovniku, umirovljena profesorica gospođa Nelka Lovrić, čija je majka također bila učiteljica u Prožuri.

 

Gospođa Nelka, koja je sve ove godina bila u kontaktu s Jolandom, žali što neće moći biti prisutna ovu subotu na svetoj misi, koju su mještani i njeni bivši učenici organizirali za nju i dodaje :

-„Ona je zaista bila nevjerojatna, dobra, plemenita, srčana. Zaista je nevjerojatno da je svakome učeniku iz Prožure znala ime, ime supružnika, ime njihove djece, znala je sve o svojim učenicima kao prava učiteljica koja nosi u srcu svoje učenike za cijeli život. Znala bi mi reći da su joj te godine provedene u Prožuri ostale u najlijepšem sjećanju, kao najlijepši dio života. Jednom je tražila od svog bivšeg učenika Pera Jančića Špira da izbroji sve grobove u Prožuri i toliko je lumina donijela kad je dolazila na Mljet a dolazila je u dva navrata. Nije nikad dala na svoje učenike, bez obzira na njihov karakter, govorila bi da su svi dobri ljudi. Svakoga je regalala i u svaku kuću ušla kad je obilazila selo prilikom posjeta. Obožavala je Prožuru, do zadnjega dana bila je mislima uz svoje mljetske učenike. Misli, sjećanja i ljubav uvijek su bile okrenute prema Prožuri. Svu svoju ljubav i sjećanja iz tog vremena ukoričila je u knjigu Diaro Dalmata.“ s oduševljenjem nam priča gospođa Nelka.

Jolanda je osjetila Prožuru i u trenu postala „Una di Noi „. Kao posljednji pozdrav, posljednju molitvu, posljednje hvala, ovu subotu je služena sveta misa u Prožuri za našu Jolandu, koju je vodio naš mljetski svećenik Stipo Zadro, a koju su pohodili još živi učenici iz Prožure i stanovnici ovog sela. Iako se posebno zbog ove prigode uputio prema Prožuri i Generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić, nažalost zbog vremenskih neprilika brod nije isplovio, tako da nije uspio doći do Prožure. Uz molitvu i veliko hvala, Prožura je uputila posljednji pozdrav svojoj heroini.

Prožura se oprostila od svoje Jolande, od svoje najdraže učiteljice, učiteljice koja je u teškim vremenima okupacije, ljubavlju okupirala srca svih učenika. To je ona istinska učiteljica koju zovemo naša Jolanda koja i sada bdijući sa nebeskih visina gleda prema Prožuri i pazi na svoje učenike kao sve ove godine. To je ona učiteljica u pravom smislu te riječi koja grli svu svoju djecu rukama srca. Prožura tone u san, seoska škola u Prožuri sanja svoje đake i miris krede davno zaboravljen. Tišina selom opet priča najlijepšu priču o jednoj učiteljici velikog srca koja je ostavila neizbrisivi trag duboko urezan u srcima svih Prožurana...

 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…