Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama pod zapovjedništvom generala Milana Torbice. Napad su spriječili hrvatski branitelji, pripadnici Zbora narodne garde, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata, a agresor je pretrpio gubitke. Među poginulima su bili zapovjednik i dozapovjednik formacije, a više od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po našim braniteljima.
Zašto je važna bitka u Čepikućama za obranu hrvatskog juga? Zato što su naši hrabri branitelji držali ovu liniju obrane naredna 53 dana i time potpuno poremetili neprijateljsku strategiju. Svake se godine naši branitelji nađu u Čepikućama, evociraju uspomene na ovu bitku i što je najvažnije, iako je bilo ranjenih, ne oplakivaju svoje mrtve jer nisu izgubili nijednog vojnika. Nakon mise u Trebimlji, okupe se kod bijelog križa, rada Mata Vuletića, gdje se okupljenima obrati Marko Mujan, tadašnji zapovjednik 1.samostalne A bojne ZNG-a.
Na druženju kod obitelji branitelja Tomislava Batine u Trebimlji, branitelji i njihovi gosti prisjećaju se i generala Daidže, koji je organizirao obranu na ovim prostorima.
Podsjetimo, Udruženje boraca ratova od 1990. Crne Gore predalo je Specijalnom državnom tužilaštvu istragu o “sačekuši” u Čepikućama, o čemu je pisao crnogorski Dan online:
” Odmah po dobijanju ove informacije, SDT je formiralo predmet i počelo sa ispitivanjem ovih navoda. Tužilaštvo se za pomoć obratilo kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na čijim teritorijama su počinjeni zločini.
U mjestu Čepikuće kod Dubrovnika ubijeni su Ranko Bojić, Vojislav Bulatović i Tomislav Bulatović iz Kolašina, Željko Pandurica i Milovan Smolović iz Mojkovca i Radisav Srdanović i Rasim Muradbašić iz Podgorice..Na čelu jedne grupe je bio sada pokojni Nijaz Batlak, bivši ustaški jurišnik Pavelićeve NDH iz Zvekovice kraj Cavtata, a na čelu druge grupe bio je Marko Mujan – pobunjenik, komandant Teritorijalne odbrane Korčule, koji se istakao u preuzimanju tamošnjih objekata JNA, da bi u ljeto 1991. godine bio imenovan za zapovjednika ZNG-a u Dubrovniku. Batlak i Mujan su kasnije objedinili svoje snage u Čepikućama, malom naselju u zaleđu Dubrovačkog primorja uz lokalnu cestu koja vodi od Slanog prema Bosni i Hercegovini.”
Ne pišu crnogorski mediji, a ni Udruženje boraca u odmazdi u Ravnome, gdje su ubijani ljudi, odvođeni u koncentracijski logor u Bileću, ne govore o spaljenim kućama i silovanim ženama. Nikada nitko za to nije odgovarao.