Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Slavimo Dan državnosti, u spomen na konstituiranje prvog demokratski višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. Na prvim višestranačkim izborima u proljeće te godine pobijedio je HDZ pod vodstvom dr Franje Tuđmana.

Bio je to masovni nacionalni pokret za stvaranje Hrvatske države. Hrvati su dobili priliku osloboditi se nametnutog zajedništva, biti svoji na svome, stvoriti neovisnu, slobodnu, bogatu malu državu. Znamo što se iza toga dogodilo. Plan Slobodana Miloševića, Velike Srbije, Hrvati su progonjeni na svojoj zemlji, ubijani, mučeni, zatvarani u logore. Teško je Hrvatska izvojevala svoju slobodu, platila danak u krvi svoje djece. Devedesetih se ovaj praznik slavio ponosno, zastave su bile na gotovo svakom prozoru, balkonu, kući. Danas ih rijetko možete vidjeti kako se vijore, nekima nije stalo do praznika, a ni do države.

Hrvati nisu ginuli za ovakvu državu danas. Za ovakvu državu nisu u krvi okupani Vukovar, Nadin, Škabrnja, Dubrovnik. Jesu li za ovo danas poginula djeca, majke, civili i najbolji hrvatski sinovi? Malo će vam tko reći suprotno.

Danas državu vode oni čija je jedna ruka na srcu, druga u špagu. Ova je zemlja nakon rata od interesnih skupina opljačkana, devastirana, prodana. Manipulira se braniteljima pred svake izbore, stvorili su velik broj lažnih invalida kako bi marginalizirali one istinske. Velika većina onih koji nam kroje sudbinu, voljeli bi da se Hrvatska nikad nije dogodila. Jedino što im zbilja ne smeta su hrvatske kune.

U Hrvatskoj ne postoji desno ni lijevo. Ne postoji ni centar. To su samo priče za mase, kako bi zamazali oči i prodavali maglu iskorištenom narodu. Njihove svetinje su interes, novac i moć.

Trebamo slaviti ono što danas možemo reći kako smo Hrvati, a da nas nitko ne prozove i pošalje na Goli otok. Možemo reći kako smo Hrvati, kako smo svjedoci vremena kad se stvarala mlada, neovisna država.

Trebamo slaviti Hrvatsku, ali za čiju su zaslužni isključivo naši branitelji i narod koji se vratio na svoja ognjišta. Svi vi koji ste nam tada krojili sudbinu i svi vi koji nam je krojite i danas, nemate vi što slaviti. Vi ste samo politički trgovci, pod krinkom domoljublja. Jer da niste ne bi ni primirisali Koloni sjećanja u Vukovaru, imali bi i malo obraza. Vi ste upravo ti koji ste prodali kosti naših nestalih, vi ste ti koji ste ih zaboravili i rekli kako to nije više važno. Vi ste ti koji nemate savjesti i mirno se možete nasmijati i stisnuti ruku nekoj majci koji gotovo trideset godina traži sina jedinca kako bi mu stavila cvijet na grob. Vi ste oni koji odmahuju rukom na smrt trudnice strijeljane na Ovčari.

Odakle vam pravo? Odakle vam pravo smješkati se s malih ekrana, držati govore i davati obećanja s figom u ruci? Dok su oni na koje vi danas s podsmijehom gledate stvarali Hrvatsku, vi ste zgrtali imetak. Vi danas imate kuće, bazene, velike plaće i jedete po kantinama za deset kuna. Vi izmišljate agencije i urede koje se ničim ne bave, zapošljavate kumove i rođake na vodeća mjesta i na taj način kupujete glasove za predstojeće izbore. Vi ucjenjujete i prijetite malim ljudima koji pošteno pokušavaju zaraditi svoj kruh. Vi praznika nemate. Nemate ni domovine, uz sve to što imate- ništa nemate. Jer ono što se zaista računa, ne možete kupiti ničim.

Hrvatskim braniteljima, njihovim obiteljima i istinskim Hrvatima želimo sretan Dan državnosti. 

 

 

 

 

Kuća svete Terezije od Malog Isusa na Vrhovcu u Zagrebu, u kojoj sestre karmelićanke brinu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, treba obnovu. 

Štićenici i djelatnici ove dobrotvorne ustanove morali zbog oštećenja nastalih u potresu iseliti iz prostorija u kojima su donedavno živjeli i radili. Pred njima je velika obnova svih prostorija zgrade, te su pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za financiranje obnove. Šteta koju je potrebno sanirati procijenjena je na oko milijun kuna. Vašim doprinosom, životi ove djece imat će nadu za bolje sutra. Donaciju možete uplatiti na broj računa u nastavku naznakom „za obnovu oštećenja izazvanih potresom“, piše Book.hr.

- Radi se o dvadeset i sedmoro djece, od tri do petnaest godina. Pokrenuo sam akciju, želim ujediniti Hrvatsku za jedno dobro djelo, skupili smo dosada nekih deset tisuća kuna, nadam se kako ćemo uskoro doći i do petnaest. U dogovoru sa časnom sestrom Nevenkom kupit ću sve potrebno, kazao je za Dubrovnik INsider, istaknuti vukovarski branitelj, Predrag Peđa Mišić.

Spomenik braniteljima na Pilama demontiran je, kako su kazali iz gradske uprave, zbog lošeg stanja i opasnosti za prolaznike. Mnogi branitelji su odahnuli, smatrajući ga neadekvatnim i spomenikom za koji se uopće ne zna što predstavlja.

Pitali smo branitelje u Facebook grupi Branitelji Dubrovnika kakav spomenik oni vide na platou Pila ili nekoj drugoj lokaciji, a koji bi bio dostojan žrtve koje su dali za obranu grada pod Srđem.

Ovo su neki od njihovih komentara: "Kameni spomenik, sa simbolima grada i tradicije te u to utkati poruku mladosti, hrabrosti, prkosa.", "Lik našeg čovjeka u rebama i patikama, s krunicom oko vrata", "Od kamena obavezno i barem malo prilagođen starinama. Obavezan vječni plamen", "Kamen i vječni plamen", "Umjesto sata na autobusnoj stanici kameni obelisk, na četiri ploče nosača posveta. obelisk ne bi kvario vizuru, čak niti zauzimao neki praktično korisni prostor, dok mu je vidljivost više nego potpuna." Branitelj s kapom i šahovnicom koji drži grad sa svetim Vlahom. Normalno da bude kamen.", "Kameno srce, a u srcu izrezbaren lik branitelja koji stoji iznad Grada", "Mislim da su svi branitelji i braniteljske udruge suglasni da bi spomenik trebao biti od kamena i toliko prepoznatljiv da turisti na prvu znaju čemu je posvećen i koja mu je svrha, a ne da u ogledalima spomenika popravljaju frizure ili pišaju iza njega jer ne znaju da je to spomenik ljudima koji su obranili grad od najveće agresije u povijesti.", "Kameno srce, a u sredini branitelj i sveti Vlaho koji zajedno drže u rukama Grad. Poviše njih maslinova grančica kao simbol mira. Mislim da treba pokazati svima kako je ovo uvijek bio grad slobode i mira, a bio je tako razaran. Sam pogled na njega treba biti poruka svima, onima koji dolaze kako smo se za njega borili, ali i kako želimo mir ostaviti kao zalog za budućnost naše djece."

Poslali smo upit Gradu Dubrovniku kako bismo doznali kako oni vide buduće rješenje spomenika onima koji su zaslužni za našu slobodu. Njihov odgovor prenosimo u cijelosti: 

Prostor na Pilama, na mjestu gdje se nalazio spomenik je u lošem stanju te će biti saniran i popločan kamenim pločama. Pozicija trajnog spomenika branitelja će ostati na Pilama i o tome postoji konsenzus svih braniteljskih udruga. A, cilj je da se putem dijaloga sa svim braniteljskim udrugama, postigne dogovor o novom, trajnom, spomeniku braniteljima, a koji će odavati poštovanje prema svima onima koji su dali svoje živote za Grad ili su to svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu bili spremni učiniti.

 

 

 

Najteži je posao upravo onaj roditeljski. Posebno ukoliko ste roditelj djeteta ili djece s poteškoćama u razvoju. Ivona Grbešić majka je troje djece, Laure koja ima osam godina i blizanaca Tina i Tonija koji sada imaju 4 i pol, a dijagnosticiran im je poremećaj iz autističnog spektra. 

- Evo baš u ovo vrijeme kad se obilježava svjetski dan svjesnosti o autizmu mi punimo godinu dana našeg pomalo drugačijeg puta. Prošle godine smo dobili naziv za taj posebni put, a zove se autizam. Ne mogu reći da sam bila u šoku, jer je sumnja postojala već, ali ono čega je zaista bilo puno to je strah. Dobiješ nešto novo, nešto čim se bas nisi susretao u životu pa je vrlo jasno da i nemaš znanje o tome. Strah od nečeg novog, strah jer sam samohrani roditelj i kako to sve u biti prebroditi.

Spomenula si kako si samohrana majka, kako se nositi s ovakvim životnim teškoćama sam?

- Puno je veći izazov kad si u ovoj priči i mama i tata. Toliko misli i pitanja u glavi, da li radiš ispravno, jesi li na dobrom putu. Međutim kako je vrijeme odmicalo, tako sam uspjela pronaći način za sve nas kako funkcionirati, kako savladati te strahove i živjeti.

Ivona svoje misli i priču iznosi i na blogu, koji rado čitaju i oni koji nemaju ovakvih životnih izazova.

- U želji da osvijestim našu zajednicu i informiram nastao je i blog No ordinary mom. Blog i društvene mreže prikazuju naš život, kolumna koju pišem na Missmama dio su cijele priče o svijesti i prihvaćanju autizma. Uskoro bi svoje svijetlo trebala ugledati i naša udruga “I MI SMO TU”. Mislim da sam naziv govori sve. Pokušat ćemo raditi na konceptu radionica, onih koje baš i nisu pokrivene za našu djecu u gradu i ono najvažnije INKLUZIJA. Zapravo, radi se o tome da ne želim dopustiti i neću da moja djeca žive na marginama jednog društva. Zašto? I njima je ovo isto nebo i Zemlja dato na dar kao i nama. I oni zaslužuju biti dio zajednice. Biti ravnopravni.

Jesu li ljudi danas ipak osviješteniji po tom pitanju više nego što su bili?

- Mislim da je problem što je društvo dosta neinformirano i da smo navikli svi biti u kalupu i zvati se normalni. Ali, što je to biti normalan uopće? Bilo je situacija kad sam nailazila na nerazumijevanje i borba sa sustavom, ali malo pomalo dobijamo te borbe. Iza svake ostane ožiljak, onaj nevidljivi koji najviše boli, ali neka ih tu jer su mi podsjetnici da sam napravila što sam trebala za njih. Pomaci se vide, sigurno, kroz svakodnevne situacije, slučajne prolaznike, ljude koji nas okružuju, želim vjerovati da postajemo senzibilniji. Bitno je ljudima razbiti predrasude o autizmu kao prvo. Pokazati im da autistična djeca nisu retardirana, ako ih se pomno prati svaki od njih ima neki svoj skriveni talenat. Da i oni imaju osjećaje i jako ih često pokazuju, samo ih mi trebamo znati prepoznati. Iako su poneka djeca neverbalna to ne znači da nemaju što za reći, dapače znaju komunicirati očima i srcem. Vjerujem da kad otvorimo svoja srca puno toga možemo naučiti o njima i s njima.

Što je ono što možemo promijeniti, učiniti kao zajednica?

- Ono što je još uvijek problem kad su u pitanju autistična djeca pa i odrasli je nedovoljno usluga koje su njima prijeko potrebne, nedostatak psihološke pomoći za roditelje koji to prolaze i nedostatak uključivanja odraslih autističnih osoba u društvo. U Dubrovniku konkretno ima nekih pomaka, i svjesna sam da se ne može preko noći dogoditi ono o čemu zapravo sanjam, ali sretna sam kad vidim da ljudi rade na tome. Sam primjer toga bi navela udrugu u koju odlazimo a koja nam je kao drugi dom Udruga dva skalina i usluge koje dobivamo u Poliklinici za mentalno zdravlje djece u ob Dubrovnik. Žao mi je sto je na krajnjem jugu sve nekako teže za odraditi. Žao mi je sto svi studeni sa ERF-a pretežito ostaju u Zagrebu. Žao mi je da vrtić ne može pokriti terapije koje su njima potrebne. Žao mi je da kronično nedostaje asistenata. Žao mi da je stručno osoblje ne dovoljno educirano u ovom smjeru. Nadam se da će se to mijenjati s vremenom, želim vjerovati u to.

Što bi poručila roditeljima koji se prvi put susreću s autizmom u svom životu?

- Na ovom našem putu imala sam priliku upoznati jako puno roditelja , oni koji žive autizam već dugo ali i oni koji su tek na početku. Imala sam priliku upoznati odrasle autiste. Pokušavamo se držati skupa i međusobno razmjenjivati kako loše tako i dobre situacije, uzajamna utjeha i savjeti. Ono što želim poručiti svima onima koji su tek započeli ovo putovanje je da vjeruju. Da vjeruju u svoju djecu i da vjeruju u sebe i ispravnost svog postupanja. Poručila bi im da slušaju svoj roditeljski instinkt i da se vode njime. Mene do sad taj osjećaj nije nikad prevario, dapače sav napredak koji smo dobili izašao je upravo iz toga da sam slušala svoje srce. Nositi se sa životom nije lako, svi mi imamo neke svoje probleme. Ali, upravo ovaj naš posebni put mi je pomogao da shvatim da je lakše ići kroz život ako mu se ne opireš. Mi smo dobili neki novi pogled na život i zahvalni smo na tome. Veselimo se naših malim pobjedama, trudimo se iz svakog dana izvući nešto pozitivno. U biti oni su mi inspiracija i sve troje su moji učitelji svaki dan. Učim život gledati njihovim očima.

Očima ljubavi.

Što dodati na kraju, osim: kapa dole Ivona, hrabra i vječito pozitivna ženo! Teško je u ovim suludim vremenima u sebi pronaći sunce. A ti sijaš, uvijek.

Jedna od organizatorica sutrašnjeg događaja: MOKOŠICA: Zahvalimo se opet, Kristina Njirić, poziva sve vas koji živite u najvećem gradskom kotaru da sutra, u utorak, 31. ožujka u 20 sati izgasite svjetla u svojim stanovima i kućama, izađete na balkone, prozore i tarace, upalite svoje mobitele, prskalice, upaljače i zapjevate Oliverovu "Cesaricu"

U 20 sati Dubrovačka televizija i Radio Ragusa će pustiti pjesmu, tako da se može oriti iz svakog mokoškog stana u isto vrijeme. 

- Hvala svima onima koji se brinu o našim životima u borbi protiv korona virusa. Želimo pjesmom zahvaliti zdravstvenim djelatnicima, pripadnicima Civilne zaštite, Crvenom križu, policiji, vojsci, trgovcima, blagajnicama, vozačima kamiona, katamarana, dobavljačima, navijačkim skupinama, volonterima, svima onima koji rade i svima koji se pridržavaju zaštitnih i sigurnosnih mjera Stožera civilne zaštite. Pozdravljamo pjesmom i naše pomorce koji se ne mogu vratiti doma, neka im je mirno more i nek ih čuva dragi Bog., kazala je Kristina.

Kike navodi kako će se ovaj događaj snimati i iz zraka, pa vjeruje kako će jedna lijepa slika zahvale i podrške iz Mokošice obići Hrvatsku.

- Bilo bi poželjno da ne pojačavate baš glasno pjesmu, jer bitan je naš glas, glas srca, ljubavi, zahvale, potpore i zajedništva!, poručuju Kristina, Melisa Zekić i Luko Prlenda, organizatori ovog dirljivog događaja.

U svakom zlu nešto dobro, tako bih ja nazvala ovo vrijeme. Podsjeća me na ono ratno, a za mene su kraj osamdesetih i devedesete bile najbolje godine mog života. S pijetetom prema žrtvama, naravno, bilo je to vrijeme kada si jasno mogao vidjeti tko je čovjek, a tko je vuk. Bilo je to vrijeme kad se dijelila i feta kruha, kad ti je susjed donosio vodu ili more da opereš zahod. Bilo je to vrijeme kad smo se radovali nekakvoj smjesi za 12 palačinaka i bili sretni kad bi svatko dobio po pola ili čak jednu cijelu. Bilo je to vrijeme kad si bio sretan što je sunčan dan, kad si nešto kasnije mogao upaliti svjetlo ili se umiti. Kad si bio sretan što taj dan nitko nije umro i bio sretan što si živ.

Potom je došlo neko loše vrijeme, vrijeme obijesti, materijalizma, zgrtanja solada, trčanja, trčanja, trčanja. Jednom je netko puno pametniji od mene rekao kako su ljudi cijelog svog života u potrazi za vremenom i novcem. Ako imaju novce, nemaju vremena, ako imaju vremena, nemaju novaca. I nikada nisu slobodni ljudi. Postali smo neempatični, oholi, bahati, natječemo se tko, kako, zašto, upiremo prstom u nekog drugog samo zato jer nismo zadovoljni vlastitim životima. Izgubili smo temelje društva, obitelj, jer djecu nam odgajaju ekrani i ulice, radimo po cijele dane i sve se vrti u začarani krug: novac-posao-trka za izgubljenim vremenom.

Nije važno vjerujete li u Boga, jeste li možda agnostik, vjerujete li u Majku Prirodu ili neku višu silu, ali sigurna sam kako nas upozorava. Potresi, poplave, loše vijesti..I opet ništa. Nismo shvatili. Kao tvrdoglava djeca koja se opeku, pa ponovo idu dirati špaher. Zaboravili smo svoje ja, pobrkali smo prioritete i što je najvažnije: nismo sretni.

I onda je došao nesretni virus: počeli smo primjećivati lijepe dane, buđenje proljeća, sadimo povrće, obitelji su doma, na okupu. Više se molimo nego prije, više kuhamo, više se družimo, zovemo prijatelje koje davno nismo čuli. Imamo vremena, jer se ono nekako usporilo. 

Proći će i korona. Sve je dosad prošlo. Pitanje je koliko će nas dugo držati ono što smo za ovo vrijeme naučili.

 

Pitali smo dvoje Dubrovčana s dugogodišnjom adresom u Italiji kako se nose s izolacijom zbog koronavirusa. Everist Dabelić živi u Ponteriu, na granici između provincije od Pesara i Ancone.

- Od 08.03. 2020. u Italiji je izvanredno stanje. Otvorene su samo samoposluge i apoteke. Ograničen je broj ljudi koji može biti unutra prema kvadraturi prodajnog prostora. Redovi ispred butiga su neizbježni i naravno vanka trebaju biti udaljeni bar jedan metar jedan od drugoga.Javni prijevoz radi , ali je ograničen na najnužnije. U autobusu se ulazi na vratima za izlaz da vozač manje riskira. Autotrasporti dobro rade i svega uglavnom ima, ali zbog velike panike i straha među ljudima vrlo brzo nestane brašna, kvasa, piletine, vina itd. Kretanje je dozvoljeno samo zbog najbitnijih razloga ,kao povratak na mjesto prebivanja , odlazak na posao, kupovinu hrane u obližnjoj samoposluzi ili izvođenje pasa vanka u šetnju, ali nikako u grupama i uvijek udaljen dovoljno od drugih ljudi. Sva sportska djelatnost je obustavljena i policija kontrolira i kažnjava sve nedozvoljene aktivnosti krivičnom prijavom i novčanom kaznom.

Everist kaže kako ubija vrijeme u izolaciji: Vrijeme je najbolje iskoristiti pituravanjem kuće, sađenjem povrća ukoliko se raspolaže sa malo slobodne zemlje Rikula, pomadore ,paprike ,pipuni i sve ostalo što vam padne na pamet će vas usrećiti vrlo brzo, jer sad sve raste brzinski.

- Mladi ljudi uglavnom nisu ugroženi jer je ovdje prosječna starost umrlih od Corona virusa 80.3 godine. 75 % su muškarci , a 25 % žene i to uglavnom oni koji su već imali kroničnih zdravstvenih problema. U izuzetno rijetkim slučajevima su umrli mlađi ljudi bez patoloških problema. U sjevernoj Italiji gdje je prvo uvedena karantena, sada je zabilježen veliki pad oboljelih, tako da je izgleda to najbolji način da se zaustavi širenje virusa .Treba imati na umu da par tjedana discipline i odgovornosti može spasiti život ne samo nama, nego posebno svim starijim osobama u našoj blizini, dodaje Dabelić.

Habiba Čampara je u Italiji već dvadeset i pet godina, od svoje osamnaeste.

- Evo sam doma od utorka i ne zna se dokad. Ne izlazim nikako vanka jer situacija nije dobra. Ovdje gdje ja živim u Senigallii, bolnica je puna jer su doveli ljude iz drugih mjesta. U Ancona Pesaro Rimini sve je puno, a to nam je blizu. Prvo su rekli da hvata stare osobe koje već imaju probleme s zdravljem, ali nažalost nije istina jer obolijeva i omladina. Možemo izaći samo u spenzu s maskom i rukavicama i to samo jedna osoba koja mora imati papir i opravdanje jer prave kontrole i kazne. U butigama su nalijepili trake koje se ne smiju preći kako bi ograničili metar daljine između osoba, iako to nije previše ni potrebno jer nitko ni ne želi biti blizu drugog čovjeka. Samo tako se moze izbjeći ovaj virus da se ne širi. Moramo izbjegavati kontakt jer možda ga i osoba pored tebe ima, a nema nikakvih simptoma.

Habiba priča kako Talijani reagiraju na možebitne nove slučajeve.

- Ako imamo i febre i neke simptome ne možemo ni kod doktora nego sve preko telefona i oni onda gledaju kako što činiti po potrebi, a mi se ne smijemo micati iz kuće.

Njezina kćer je maturantica i škole su organizirale online sate kao i u Hrvatskoj.

- Nadamo se da će sve dobro i brzo proći ako se svi strogo strogo pridržavamo ovih pravila, optimistična je Habiba.

 

Danas se u kinu Sloboda održavala interesantna radionica pod nazivom "Tvoje ime se čuva- da vi niste hrabri bili" u organizaciji profesorica povijesti Tatjane Magaš i Lovorke Krajnović te Udruge SJP Grof. Na radionici su sudjelovali učenici Ugostiteljske i turističke škole Dubrovnik. 

- Radionica je namijenjena srednjoškolcima, kako bi se upoznali s tim vremenom devedesetih. Radionice radimo od Slavonije do Dubrovnika, neopisivo je važna kultura sjećanja i kad ne bude više ovih generacija koje su živi svjedoci vremena, trebamo imati generacije koje će dalje prenositi istinu, bez mržnje i tereta prošlosti. Uloga SJP je neizostavan dio Domovinskog rata, ono što je zanimljivo vidjeti da su to momci koji imaju godina kao ova djeca danas, a tada su bili spremni dati svoje živote. Ovo je samo uvod za ono što će se događati sutra, kada će pripadnici udruge SJP Grof voditi djecu po terenu, da djeca vide gdje su se odvijali događaji o kojima danas govorimo. kazala je profesorica Magaš, inače Slavonka s adresom u Zadru.

- Smisao radionica je da učenike potaknemo na razmišljanje i sjećanje na Domovinski rat, na povijesne trenutke stvaranja hrvatske države. Sutra ćemo djecu voditi na lokacije gdje su poginuli naši suborci i pričat ćemo o tome kako smo mi doživjeli te najteže dane, dodao je Hasib Alibegović Ale, predsjednik Udruge SJP Grof.

Prije samog početka radionice djeci, njihovim profesorima, braniteljima i gostima obratio se gradonačelnik Mato Franković:

- Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas u ime Grada Dubrovnika. Mislim da je iznimno važno s vremena na vrijeme spomenuti se žrtve hrvatskih branitelja. Pratim medije, pa vidim kako će neki kazati kako govoriti o Domovinskom ratu nije moderno, kako su neke stvari modernije, pitaju zašto i zbog čega se vraćati u povijest. Vraćamo se u povijest kako bi iz nje učili, kako bi u budućnosti bili pametniji. Drago mi je što je ovo organizirano od strane Specijalne policije, koji su bili nositelji obrane RH, kad Hrvatska nije imala vojsku i sve je počivalo na leđima policije. Čini mi se kako se to nedovoljno često spominje i ističe njihova uloga u Domovinskom ratu. Ono što mi moramo znati je činjenica kako su mnogi u našem gradu položili svoje živote. Rijetko se ističe činjenica kako je Dubrovnik drugi po broju izgubljene djece tijekom Domovinskog rata. Nevine, mlade djece, čija su djetinjstva su trajno prekinuta, a zalog njihovog djetinjstva naša je sloboda. Zato, moderno je pjevati hrvatske pjesme, ustati se na hrvatsku himnu jer je zbog nje netko izgubio svoj život. Nikad nemojte to zaboraviti! Cool je biti Hrvat i isticati to!, kazao je dubrovački gradonačelnik.

Djeca su ovom prigodom mogla čuti osobne priče profesorica koje su i same bile djevojčice za vrijeme Domovinskog rata, mogli su vidjeti videa i fotografije pripadnika Specijalne jedinice Grofovi. Nisu možda ni bili svjesni kako heroji sjede tu, upravo među njima, kako su ti ljudi prije gotovo trideset godina, malo stariji od njih samih u to vrijeme bili spremni položiti svoje živote za ovo što imamo danas. Zato je bilo vrlo dirljivo kada su se ti likovi s crno bijelih fotografija počeli dizati na noge i predstavljati našim mladima. 

Neka ova radionica bude podstrek za neke nove radionice, predavanja, priče. Neka se čuje istina i neka se nikada ne zaboravi.

 

 

Stranica 1 od 75
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…