Hrvatska pošta mora platiti 250 tisuća kuna odštete zbog višegodišnjeg mobinga koji je proživljavala njihova zaposlenica. Bivša šefica regionalnog ureda u Dalmaciji na sudu je uspjela dokazati da su je dvije nadređene kolegice sustavno maltretirale i da je uprava pritom nije zaštitila. Na osnovu njezinog iskaza, kao i iskaza njezinih suradnika, sud je prihvatio njezinu priču piše telegram.hr
Gospođa Marijana Š. od 1993. godine radila je u Hrvatskoj pošti. Do 2010. napredovala je do funkcije regionalne voditeljice, te je bila zadužena za 30 poštanskih ureda i 130 zaposlenika. Radilo se o poštama na Šolti, Braču, Hvaru, Visu, Lastovu i u Splitu. Tijekom tih godina dobila je nekolicinu nagrada i osjećala se uspješno.
Prekovremeni sati, subote, nedjelje, blagdani…
A onda je 2009., prema presudi, počelo maltretiranje. “Kao voditeljica područja morala sam najmanje jednom tjedno posjećivati svaki od tih 30 poštanskih ureda. S obzirom na to da su bili vrlo udaljeni jedan od drugih, to je bilo gotovo nemoguće izvesti. Kad bih odlazila na neki otok, trebalo mi je nekoliko dana za putovanje i obilazak ureda. Poslovi koje sam za to vrijeme trebala obaviti u uredu u Splitu, bili su na čekanju. Stoga sam morala raditi i po 15 sati dnevno, i subotom i nedjeljom.
Do veljače 2010. evidenciju radnih sati za sebe sam vodila sama. Dostavljala sam je izvršnoj direktorici u Splitu koja je sve to kontrolirala i utvrđivala učinkovitost zaposlenika. Međutim, Doroty Karać, koja je bila izvršna direktorica, tražila me da prekovremene sate ne evidentiram za obraćun plaće. Inzistirala je da pišem samo osam sati ujutro, iako sam prekovremeno radila i poslije podne i noću i vikendom i blagdanima.
Optužbe za dizanja pobune, uvrede, psovke…
Kad sam u računovodstvo dostavila stvarnu evidanciju sati, direktorica Karać derala se na mene. Vikala je da se to više nikada ne smije ponoviti. Tražila me da korigiram listu i prijetila smjenom ili otkazom, kako koji put. Tvrdila je da će nam se plaće s vremenom povećati, nakon što se riješimo nekih ljudi. Bilo je to vrijeme restrukturiranja i dio zaposlenika trebalo je otpustiti. Usput me na jednom sastanku, na kojem je bilo osam ljudi, optužila da dižem pobunu.
Izvršna direktorica vrlo često je bila vulgarna. Stalno me propitkivala o seksualnom životu i šalila se na taj račun. Meni je to bilo krajnje neprimjereno. Pokušavala sam razgovarati s njom o poslu i planovima koji su trebali biti realizirani, no ona se stalno vraćala na te vulgarne teme. Često me vrijeđala da sam glupa i nesposobna.
Odvratan plan za smanjenje broja radnika
U jednom razgovoru rekla mi je da Hrvatskoj pošti nije cilj porast prihoda, već je tražila da se koncentriram na tihi mobing koji sam trebala provoditi nad svojim radnicima jer ih je trebalo otpremiti iz sustava bez stimulativne otpremnine. Zapravo je tražila da ih izludim kako bi sami otišli. Tražila je i da u svakom uredu odaberem jednog radnika koji će huškati druge i stvarati nemire.
Na kraju je od mojih 130 ljudi otpušteno njih 30, a ja ih, iako su imali višu i visoku stručnu spremu, nisam smjela nigdje prerasporediti. Za one koji su ostali direktorica Karać tražila je nemoguće uvjete rada. Tamo gdje ih je već bilo petero u uredu, morala sam dovesti još troje, ali im nisam smjela davati nikakve poslove. Kada sam joj rekla da je to nemoguće, smijala mi se i odgovarala neka se snađem. Dio mojih ljudi bio je premješten u nadležnost druge voditeljice, Anđele Kokolek. No i nakon toga sam im odobravala godišnje odmore, na koje ih ona nije puštala i za to sam na kraju odgovorna bila ja.
Zašto je trebalo izmjeriti sve prozore?
Vrijeđanje Doroty Karać nekoliko je puta eskaliralo. Recimo, jednom je u uredu vikala na mene, grubo me vrijeđajući. Uz psovke je gurnula stolicu i udarila šakom po stolu. Sjećam se da mi je jednom dala zadatak izmjeriti sve prozore na svim poštanskim uredima za koje sam bila zadužena i na kopnu i one na otocima, i to u vrlo kratkom roku. Iako sam te podatke izvadila iz baze podataka naše Službe za održavanje nije ih priznala.
Drugi voditelji samo su joj dostavili podatke iz sustava, a meni je naredila da fizički odem u svaki poštanski ured i izmjerim svaki prozor. Još je kasnije zvala te poštanske urede da provjeri jesam li bila tamo. Nikada mi nije rekla za što su joj ti podaci trebali. Stalno je tražila neke nepravilnosti u mom radu i zahtijevala od mojih podređenih da me prijavljuju, ali oni to nisu htjeli raditi. Zbog toga ih je kažnjavala.
Sastanak s direktorom i sindikalistima
O ovom mobingu bilo je riječi i na jednom sastanku na kojem je bio prisutan i direktor ljudskih resursa te predstavnici sindikata. Direktor je zaključio da je za 30 posto mobinga bila kriva Doroty Karać, odnosno njezina netrpeljivost prema meni, dok je ostatak bio problem loše organizacije posla. Međutim, ništa se nakon toga nije poduzelo.
Novu neugodnost doživjela sam kada sam se javila na natječaj za inspektora u internoj kontroli. Iako sam imala najbolje rezultate među 30 kandidata i dobila posao, za četiri dana najtečaj je poništen. Meni su ta četiri radna dana pritom izbriana iz evidencije. Reagirao je i izvršni direktor za internu reviziju i kontrolu, jer je smatrao da sam nepravedno dregadirana i da mi se onemogućava napredovanje, ali ni ta njegova intervencija nije urodila plodom.
Sve je to bilo prilično nečovječno
Doroty Karać me često zvala i van radnog vremena. Vikala je na mene i prijetila mi, optužujući me za gluposti koje nisu imale veze sa mnom. Sve to mi je utjecalo na zdravlje, ali nikada nisam išla na bolovanje. Kao samohrana majka osjećala sam se grozno jer sam bila prisiljena raditi po cijele dane i dijete mi je često bilo samo kod kuće. Ali, posao mi nikada nije bilo problem, smetao me taj krajnje ponižavajući i nečovječan odnos. Do te 2009. godine, dobivala sam najodgovornije poslove i uvijek su računali da ću odraditi posao kako treba.
Podnijela sam par prigovora i obratila se predsjedniku uprave i sindikatima. Jedan moj prigovor zbog evidencije prekovremenih sati došao je do Doroty Karać i ona ga je iskidala preda mnom. A upravo je ona tražila da se radi prekovremeno. I sama je organizirala sastanke oko 17 ili 18 sati poslijepodne, iako je radno vrijeme bilo do 16 sati. Jednom me zvala u 22 sata da dođem na aerodrom po nju i odvezem ju u Split. Kad je ona radila po noći, zvala bi i mene oko 23 ili 24 i tražila me neku informaciju koja bi joj trebala”, ispričala je na sudu gospođa Marijana Š., a njezine riječi potvrdilo je i nekoliko svjedoka.
Mjere za košulje poštara, položaj krova…
Jedna kolegica prisjetila se kako je Doroty Korać njoj dala zadatak da u jednom danu provjeri jesu li svi krovovi na poštanskim uredima ravni ili kosi. Trebala je saznati i koliko kutija Crvenog križa ima na poštanskim šalterima, te koje su mjere za košulje radnika s područja Dubrovnika i Korčule. Sve je to bilo provokativno i besmisleno, s jedinim ciljem da se radnike iscrpi.
Gospođa Marijana je, u listopadu 2010., smijenjena s funkcije voditeljice i prebačena na radno mjesto operatera. Svjedoci su na sudu opisivali kako su je, iako su je znali kao nagrađivanu voditeljicu, znali viđati u nekim prašnjavim, pretrpanim uredima. Nova šefica, Ana Todorić, tražila ju je tada da dolazi pola sata prije otvaranja poštanskog ureda, te se kod drugih radnika raspitivala kada Marijana Š. ide na pauzu. Sama gospođa Marijana na sudu je objasnila da si unatoč ovakvoj situaciji na poslu nije mogla priuštiti otkaz – zbog djeteta i kredita kojeg je otplaćivala.
Prozvanim šeficama izblijedilo sjećanje
Doroty Karać, koja je u međuvremu premještena u središnjicu Hrvatske pošte u Zagreb, na sudu je tvrdila kako se ne može sjetiti tog razdoblja. Nije se tako mogla sjetiti da je Marijani Š. rekla da svaki tjedan mora obići 30 poštanskih ureda, niti da je naredila drugim kolegama da joj ne pomažu. Negirala je i da je svojoj zaposlenici govorila prostote. Ni Ana Todorić nije se više sjećala ničega.
Općinski radni sud u Zagrebu na kraju je zaključio kako zbog svega što je gospođa Marijana doživjela na svom radnom mjestu Hrvatska pošta mora platiti 250 tisuća kuna odštete, jer je nedvobeno bila mobingirana. Predstavnici Hrvatke pošte išli su toliko daleko da su inzistirali da vještak pojasni jesu li zdravstveni problemi njihove zaposlenice posljedica odnosa njezinih nadređenih ili možda razvoda i činjenice da je nastavila živjeti kao samohrana majka. Sud je zaključio da je ipak sve bila posljedica mobinga. “Nakon tog šikaniranja još je i degradirana. Time su joj grubo narušena prava, profesionalni ugled i dostojanstvo”, zaključio je sud u nepravomoćnoj presudi.
