Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Hrvatska policija je u Domovinskom ratu dala nemjerljiv doprinos stvaranja slobodne hrvatske države. 05.kolovoza 1990. u Zagrebu je postrojeno 1800 polaznika tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, a pripadnici policije sudjelovali su na svim ratištima od Slavonije do Dubrovnika.

Prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu bio je hrvatski redarstvenik Josip Jović, na takozvani Krvavi Uskrs 31.ožujka 1991 na području Plitvica. Tada su pripadnici srpske milicije, pod vodstvom Milana Martića zauzeli područje Plitvica, upali u upravu Nacionalnog parka, dio službenika zarobili, a dio potjerali kućama. Park su proglasili dijelom srpske Krajine. Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, prenesen je do vozila hitne pomoći, ali je umro na putu do helikoptera. Jović je pokopan uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u rodnom Aržanu. Posmrtno je promaknut u čin bojnika, podignut mu je spomenik i spomen ploča. UBIUDR Podravka u suradnji s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata posthumno mu je dodijelila priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata.

I bitka za Vukovar „najavljena“ pogibijom 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Naime, 1.svibnja 1991.policijska patrola je htjela skinuti jugoslavensku zastavu na ulazu u Borovo Selo i zamijeniti je hrvatskom. Dvojica policajaca su tom prilikom ubijena, a dvojicu su zarobljena. Sljedeći dan, autobus s hrvatskim policajcima stigao je osloboditi zarobljene kolege. Dočekani su u zasjedi pa su Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Sarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Cović, Željko Hrala i Mladen Catić ubijeni i masakrirani.

Kažu kako je pravda spora, ali dostižna, ali za policajce iz Borova nikada nije stigla, jer u veljači 2012.sud u Osijeku osudio je Milana Marinkovića za ratni zločin i osuđen je na samo tri i pol godine zatvora zbog zlostavljanja dva zarobljena policajca. 2014. Marinkoviću je katna smanjena na tri godine uz žalbu. Četiri ostale optužene osobe žive izvan Hrvatske, pa im nije suđeno.

Za obranu suvereniteta Republike Hrvatske, 755 pripadnika hrvatske policije položilo je svoj život. Čak 3600 ih je ranjeno, a čak 31 pripadnik vodi se kao nestao.

Na hrvatskom jugu, pripadnici policije dali su svoj obol za stvaranje neovisne države. Svoje živote na oltar domovine položili su: Sabit Bičo, Ivo Bokun, Ivo Botica, Milo Brajević, Denis Ćimić, Andro Dominiković, Vladimirka Dopsai, Miho Drobac, Mario Đerek, Stijepo Guzza, Miho Klečak, Pavo Klešković, Dragan Komlenac, Milenko Kulaš, Mario Mandić, Željko Martinović, Salih Mekić, Niko Mihočević, Niko Mujo, Jusuf Muslija, Pero Nenada, Drago Obradović, Mario Papac, Teo Paskojević, Zdenko Pejić, Mirko Petrekanović, Rasim Pramenković, Ivan Radoš, Željko Raguž, Ivica Rilović, Andro Savinović, Miroslav Skopljo, Vlaho Škilj, Ljubomir Todorovski, Antonio Vatović, Marin Violić, Mato Violić, Renato Vladimir, Grgur Vuletić, Pero Zec, Mario Zovko, Antonio Žaknić i Želimir Žanetić.

U Dubrovniku zbog zaštite dostojanstva i vrijednosti Domovinskog rata, kao i uloge i doprinosa hrvatske policije u Domovinskom ratu osnovane su Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91 i Udruga SJP Grof.

Hvala hrabrim pripadnicima MUP-a koji su stvarali hrvatsku državu, hvala zbog vaše uloge i doprinosa u Domovinskom ratu, a onima kojih više nema među nama, neka je vječna slava i hvala.

Prije nekoliko godina, naš je sugrađanin Tomislav Margaretić prikupljao potpise za imenovanje jedne od dubrovačkih ulica po pok. dominikancu Ivu Martiniću. Njegov pokušaj nije uradio plodom, pa je peticija ponovljena i prijedlog poslan novoj gradskoj upravi. 

"U vremenima kada religija nije bila popularna za sustav u kojem smo živjeli, padre Ivo je mladima otvarao put prema Bogu. Pamte ga generacije i generacije Dubrovčana. Osniva sastav "Orlandovi dječaci", koji prvi izvode beat misu u Dubrovniku, a sastav kasnije mijenja ime u "Veritas". Komunističkom sistemu nije odgovaralo djelovanje padre Martinića, pa je osuđen 1986. na kaznu od 6 mjeseci zatvora, uvjetno na rok kušnje od tri godine.

Padre Ivo zaslužan je za obogaćivanje dominikanskog samostanskog muzeja, dobitnik je odličja Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku i Dubrovačko-neretvansku županiju stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti i u iznimnim okolnostima u miru. Dobitnik je i priznanja Sunčani cvijet 1989., te Nagrada Grada Dubrovnika 1991. Bio  je izvjestitelj u Glasu Koncila, imao kolumnu u Dubrovačkom vjesniku, objavio tri knjige: Bog govori ljudski, Aktualnost Božje riječi i Što Bog govori?

Smatramo kako se Grad Dubrovnik treba na ovakav način odužiti padre Ivu, te kako trajno treba urezati njegovo ime u dubrovački kamen, kako ga se nikada ne bi zaboravilo i kako bi za njega znale i sljedeće generacije." stajalo je u opisu ove peticije.

Odbor za imenovanje ulica i trgova Grada Dubrovnika prihvatio je prijedlog i predloženo je da se skalini pred dominikanskom crkvom nazovu po Martiniću, međutim dominikanci su to- odbili. Poslali smo im upit i tražili razloge odbijanja ovog prijedloga.

"O Prijedlogu se raspravljalo na samostanskoj Skupštini održanoj 01.travnja 2019. Braća dominikanci su složni da se jedna ulica u gradu Dubrovniku imenuje po dominikancu Ivi Martiniću, no, u isto vrijeme izražavaju neslaganje s prijedlogom o imenovanju "Skalini Iva Martinića". Naime, kroz dugu povijest samostana sv. Dominika u Dubrovniku, koji će 2025. godine obilježiti 800. obljetnicu dominikanaca u Dubrovniku, mnogi su zaslužni dominikanci zadužili grad Dubrovnik. Najzaslužniji među  njima su Antonin Zaninović, Hijacint Bošković, Serafin Marija Crijević, Tomo Botteri i Tomo Basiljević. Kako oni nemaju svoju ulicu u Gradu Dubrovniku, želja je braće dominikanaca da "skalini" pokraj Dominikanskog samostana ostanu dio ulice svetog Dominika, a da se po dominikancu Ivi Martiniću imenuje ulica u jednom od naselja Grada Dubrovnika."

Očistimo Jadran od plastike, poručuju mladi ekoaktivisti s broda Postira. Eko Omblići su krenuli na edukativni izlet prema Šipanu, gdje će uz rekreaciju, druženje i obilazak kulturno povijesnih spomenika učiniti i tradicionalne eko minute za čistiji Jadran.

Nemojmo se nikada umoriti u davanju Majci Zemlji, kažu ova ekološki osviještena djeca.

Školska godina je startala, s njom i prve obaveze. Školski i domaći radovi, inicijalni testovi, provjeravanje znanja i nove lekcije. Roditelji su se naoružali strpljenjem, odlaze na prve ovogodišnje roditeljske sastanke. Tako je to za velik dio populacije. Ima jedna skupina kojoj to sve teže izgleda. To su djeca s poteškoćama i njihovi roditelji.

Prijedlog školovanja za djecu s teškoćama u razvoju daje Stručno povjerenstvo Ureda, a rješenje donosi Ured državne uprave. Djeca s poteškoćama imaju različite funkcionalne sposobnosti, a svaka vrsta teškoće otežava djetetovu sposobnost učenja i razvoja, ali kad se osiguraju uvjeti i potpora za ostvarivanje maksimalnog razvojnog potencijala svakog djeteta, to dijete ima mogućnost postići određeni stupanj obrazovanja. Povjerenstvo predlaže upis u školu po redovnom ili primjerenom programu (individualizirani, posebni ili prilagođeni program) ili se oslobađa upisa u toj školskoj godini. U Hrvatskoj djeca s poteškoćama mogu ići u redovne osnovne škole ili u posebne odgojno-obrazovne ustanove. U jedan razred mogu ići najviše tri učenika s posebnim potrebama, a takav odjel ne može imati više od 24 djeteta. Za djecu koja imaju oštećenje vida, sluha ili motorička oštećenja potrebno je organizirati produženi stručni postupak. Oni koji imaju individualizirani ili prilagođeni program imaju pravo na posebnu pomoć defektologa. Trebali bi se ocjenjivati prema Naputku o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju u osnovnoj i srednjoj školi.

To bi sve trebalo biti, sve lijepo piše u rješenjima, zakonima, naputcima. Rekli bi kako papir trpi sve, jer se puno toga NE PROVODI. Puna su nam usta inkluzije. U inkluzivnom društvu je svaka osoba prihvaćena bez obzira na različitost. Ona podrazumijeva pružanje jednakih mogućnosti svima.

Ovisno o dijagnozi, ovisno o tome u koju školu idu, je li to specijalna, redovna uz prilagođeni ili individualizirani program, imaju li asistenta ili nemaju, problemi se nižu. Netko ne dobije asistenta, iako na njega ima pravo, netko dobije asistenta pa se taj asistent dijeli na dvoje ili troje djece u razredu sa dugačijim dijagnozama. Neki se roditelji bore da sustav napokon shvati kako se radi s djecom s individualiziranim programom u nastavi. Često čujemo, kako je do profesora, kako mu roditelj treba objasniti, ponekad i više puta o kakvom se djetetu i problemu radi. I kad donesete nalaze, razgovarate s predmetnim profesorom ili razrednikom, jednostavno odmah znate kako postoje ljudi kojima je moto „gdje ima volje, ima i načina“, ali , nažalost i onih koji jednostavno „sve znaju“ i nitko ih ne treba ničemu učiti, a oni se ne trebaju dalje educirati ni prilagođavati.

Ono što najviše muči roditelje djece s bilo kojom vrstom poteškoće jest nerazumijevanje. Zamislite sada kako je roditelju i djetetu koji se jedva nose i sa svakodnevnim životom. Ono što drugi ljudi koji nemaju dijete s poteškoćama ni ne obraćaju pažnju, tim je roditeljima pravi izazov. Nekada obično oblačenje, presvlačenje, odlasci doktoru, usnivanje stvaraju problem. Odlasci u školu mogu biti vrlo stresni za tu djecu ukoliko se osjete neprihvaćeni. Za djecu s poteškoćama jako je bitna socijalizacija. Kada se osjećaju loše u razredu, u školi u kojoj provode pola dana, ne mogu napredovati ni na bilo kojem drugom području svog života. Ono što jedan dio nastavnika nikako ne shvaća jest da jednog obrasca za sve učenike jednostavno nema, jer nismo svi isti. Djeca s poteškoćama mogu učiti, ali na drugačiji, njima prilagođeni način. Ta djeca imaju potencijal. Pitanje je samo pruža li im se prilika.

U neznanju je sva predrasuda. Mnogi ne znaju kako su „drugačija“ djeca divne duše. Ne znaju koliko su plemeniti i koliko osjećaju i vole svijet oko sebe. Kakav god taj njihov svijet bio, a puno je teži nego što to mislite. Prigrlite ih, pogledajte ih u oči, vidjet ćete u tim anđelima svu ljubav, ali i besmislenost ovog našeg svijeta. Oni znaju kako puno toga nije važno. U njihovim očima otkrit ćete i mudrost, mada vam se na prvi pogled čini kako je to posljednje mjesto na svijetu gdje biste je tražili.

Svemu tome naučite i svoju djecu. Recite im kako smo svi krvavi ispod kože. Naučite ih prihvaćanju, ne odbijanju, naučite ih da vole one koji su drugačiji. Ta drugačijost nije mana, ona je Božje djelo, ona je blagoslov svima nama. Onima koji su je prepoznali.

Više članaka sam napisala na temu nestalih tijela poginulih branitelja na našem području. Jedna priča me posebno zaintrigirala, a radi se o trojici braće Pramenković, koji su branili naš dom. Institucije hrvatske države silno su zakazale, pa tako i dalje nema tijela najstarijeg brata, smrtno stradalog na Zvekovici, a njegov brat Hasim, iako zarobljenik koncentracijskog logora Morinj ni danas, 28 godina kasnije, još uvijek nema status branitelja. U moru onih lažnih, onih koji su se okoristili Domovinskim ratom, valjda nemamo vremena ni volje za one koji to zaslužuju. Priču možete, ukoliko ste to propustili, pročitati ovdje. 

Ponovo sam poslala upit Ministarstvu branitelja, Odjelu za zatočene i nestale, jer me zanimalo tko je odgovoran za ove slučajeve i što se napravilo do danas. Stigao je odgovor iz Ministarstva, koji prenosimo u cijelosti:

" Od posljednjeg odgovora na Vaš upit, od ožujka 2018. godine do danas, Ministarstvo je, u suradnji s drugim nadležnim tijelima (Hrvatski memorijalno- dokumentacijski centar Domovinskog rata, MUP, sigurnosno – obavještajne agencije), obavilo provjere svih ranijih dostupnih saznanja koja su ukazivala na moguće mjesto ukopa Rasima Pramenkovića. Provedene su i dodatne povjere s ciljem identifikacije posmrtnih ostataka, a kako poduzete aktivnosti nisu dale rezultat zatraženo je prikupljanje dodatnih saznanja.

Prikupljanje točnih podataka o mjestima ukopa smrtno stradalih hrvatskih branitelja i civila jedna je od težih zadaća, što se posebno odnosi na područja RH koja su se nalazila pod okupacijom. Traženim podacima najčešće raspolažu pojedinci ili tijela drugih država.

U nastojanjima da se riješi sudbina, kako Rasima Pramenkovića, tako i drugih osoba nestalih na području Zvekovice u listopadu 1991. godine, koristeći mehanizam međudržavne suradnje, od Crne Gore je zatraženo prikupljanje i dostava svih saznanja kako bi se okončao postupak traženja nestalih osoba na navedenom području.

Ministarstvo hrvatskih branitelja nastavlja prikupljati i provjeravati sva raspoloživa saznanja te provoditi aktivnosti iz nadležnosti u cilju rješavanja sudbina nestalih osoba, njihovog pronalaska i dostojanstvenog ukopa."

Nakon više od godinu dana istraživanja, razgovora, pregledavanja dokumentacije i dalje mislim kako su moguća samo dva odgovora: ili tijelo Rasima Pramenkovića nikada nije prebačeno sa Zvekovice ili je tijelo pokojnika zamijenjeno s nekim drugim braniteljem, što bi bio skandal, koji bi vjerojatno mnogi htjeli zataškati. Čekamo dakle, sada odgovor "s druge strane", iako smo prije nekoliko mjeseci i to pokušali privatnom istragom. Vojnici JNA nisu bili voljni razgovarati o tome što se zaista dogodilo na Zvekovici početkom listopada 1991.

I danas, u kolovozu 2019. tražim, uz potpunu suglasnost obitelji Pramenković da odgovorni isprave svoju grešku, da netko odgovara za ovaj veliki propust. Nadam se kako će netko progovoriti i staviti točku na ovaj slučaj, a obitelji Pramenković donijeti olakšanje gotovo tri desetljeća kasnije.

 

 

" Na humanitarnom turniru u Malim kućicama u Mokošici za Udrugu Lukjernica prikupljeno je 15.685,50 kn. Zahvaljujemo se organizatorima turnira, brojnim sponzorima koji su omogućili bogatu lutriju, Adriatic osiguranju d.d., Vrtlar d.o.o., Trgovačkom obrtu LAVANDA na donacijama. Veliko hvala svim natjecateljima i volonterima koji su nesebično darovali svoje vrijeme. Hvala što mislite na sve one kojima je naša i vaša podrška zaista potrebna.",, kazali su iz dubrovačke udruge Lukjernica.

U sklopu ove humanitarne akcije, Adriatic osiguranje uplatilo je udruzi Lukjernica 1500kn, Trgovački obrt Lavanda 200 kn, Vrtlar d.o.o. 500 i Lučka uprava 3000 kn.

Podsjetimo, Udruga Lukjernica osnovana je 2003. godine na inicijativu roditelja osoba sa mentalnim oboljenjima i uz pomoć dr. Nade John, ravnateljice odijela psihijatrije OB Dubrovnik i doc.dr.sc. Slađane Štrkalj Ivezić, ravnateljice dnevne bolnice Vrapče, u cilju ostvarivanja zakonskih prava psihijatrijskih pacijenata na psihosocijalnu rehabilitaciju, edukaciju i radno-okupacijske programe. Također, Udruga je bila platforma koja je okupljala roditelje oboljelih radi međusobne podrške i razmjene znanja i iskustava. Kroz svoj daljnji rad Udruga je proširila svoju djelatnost i na rad sa oboljelima radi bolje socijalizacije i integracije u društvo. Aktivnosti udruge su edukacija, kreativne radionice likovnog i verbalnog izražavanja, grupna terapija i podrška oboljelima, radi bržeg oporavka, duže remisije, demarginalizacije i kvalitete inkluzije pacijenata i obitelji u zajednici. Uloga Udruge je i stalno informiranje javnosti o mentalnim oboljenjima radi većeg senzibiliteta prema oboljelima i smanjivanja stigme.

Na turniru se prikupljao novac i za rehabilitaciju mlade Konavoke Nine, koja je stradala u prometnoj nesreći u travnju ove godine. Natjecatelji i posjetitelji prikupili su ukupno 5193.42 što je uplaćeno na Ninin račun.

 

 

Mama, meni je dosadno“..svaka mama čuje ovu rečenicu sto puta dnevno, ukoliko u blizini nije neki mobitel, laptop ili tablet. 

Sve manje vidimo djecu na igralištima, na plažama. Za razliku od nas, koji smo vječito bili na ulici, sve dok nas ne bi zvali s prozora da idemo doma, pretežno kad bi pao mrak. Današnjoj djeci nije jasno, kako u to vrijeme nije bilo televizijskog programa od 0-24, nije im jasno nepostojanje videoteke na televiziji i još mnogo toga im nije jasno. Pitaju, a što ste to radili, kad niste sve to imali?

Što smo radili? Igrali smo svih mogućih igara, frnja, deva, penjali se na košćele, pravili puhalice, vozili rošule, Između dvije vatre, Neka puca, djevojčice su igrale lastiku, vozile rošule, činili smo predstave, logore, na kupanju igrali picigin, skakali na bombu, na iglicu, na Turčina. Bili smo toliko sretni, mašta nam je radila 100 na sat. I nikad nam nije bilo dosadno. Uvijek smo osmišljavali nove igre, kombinacije onih koje smo znali, organizirali turnire, voljeli biti zajedno.

Kažu kako svaka generacija ima nešto svoje i sjećam se kako su i nama stariji govorili kako je u njihovo vrijeme bilo bolje. Međutim, naša djeca žive virtualne živote, žive od lajkova, pogleda, žive na instagramu, facebooku, snapchatu, hrane se selfijima. Količina vremena koju provode zureći u ekrane ovisi naravno o roditeljima, ali što su stariji, to je teže kontrolirati. Igra potiče komunikaciju, smijeh,maštu i radost. Današnja djeca komuniciraju porukama i to čak više ni jednom riječju, nego skraćenicama tipa bff, bzvz, bs, vcs, pa moraš dešifrirati kako bi razumio o čemu zapravo govore.

Postoji i drugi problem, nekada smo se mi igrali po mjestima koje su danas zauzeli ugostiteljski objekti. Ne može se zaigrati nogomet na ulici, kao prije, jer bi lopta završila u nečijem objedu.

Karići, frnje, lastika su bili dio naših života i naša ih djeca neće prihvatiti kao svoje, to jednostavno nije dio njihovog vremena. Svojedobno je postojala akcija vraćanja đira po Stradunu, djeca iz gimnazije su điravala neko vrijeme, ali ni to nije zaživjelo. Tehnologija je uzela svoj danak, koliko god je dobra donijela, toliko je i loše koliko smo dozvolili da zavlada našim životima i životima naše djece.

Ovaj naš turnir u Mokošici nije neki običan turnir. To će vam reći i veliki i mali. To je turnir na kojem se nikada, baš nikada ne gubi. 

Puno je predrasuda taj turnir dosada srušio: prvo onaj kako žene ne znaju igrati nogomet. Drugo, kako je Mokošica tek jedna obična spavaonica, Divlji zapad, kako su joj djeca mahom neodgojeni huligani i treće kako više nema ljudi u ovom svijetu gdje je čovjek čovjeku vuk. Ispričat ću vam priču o jednoj sasvim drugačijoj Mokošici, na tom igralištu od betona koji ima nevjerojatnu energiju.

Svake godine se sve više i više ekipa prijavi na turnir na kojem nitko neće dobiti ništa, osim dati sve od sebe. Prihod je odlazio iz godine u godinu nekom drugom: udruzi za Down sindrom, udruzi Dva skalina, udruzi Lukjernica i Nini, dvadesetogodišnjoj Konavoki stradaloj u prometnoj nesreći. Trebate vidjeti kako momci Mokošice od 16, 17 godina davaju kotizaciju duplo višu nego što treba i ne žele kusur, jer je ovo humanitarna stvar. Trebate vidjeti malu djecu koja pitaju nonu za hamburger i umjesto njega ubace u kutiju za prilog. Trebate doživjeti to onako kako oni doživljavaju, srcem i dušom. Morate doći upoznati te ljude, čak iako ne znate igrati nogomet. Sjesti među njih, pa vidjeti kako neki od njih koji igraju boluju od autoimunih bolesti i kako nekada nisu mogli hodati. Morate sjesti među te žene, od kojih nemali broj njih ima doma djecu s posebnim potrebama. Upoznati osobe koje su svaki dan prevalile po 50 kilometara kako bi došle odigrati utakmicu. 

Na tom turniru ćete upoznati čovjeka koji svaki dan dolazi suditi sedam dana, na plus 40, najčešće autobusom. Žene koje su na tom igralištu već lomile ruke i noge i opet se vraćaju. Upoznat ćete obitelj, mamu i kćer koje su izradile transparente kako bi izrazile podršku mom Anti i njihovog sina koji je odigrao utakmicu kakvu nikad prije igrao nije. Upoznat ćete mladu ženu za koju se igrao turnir, jer je oboljela od agresivnog karcinoma maternice, a koja ponovo daje sebe za druge.

To je naš turnir na kojem se uvijek dobija. Nije važno koji si na ljestvici, važno je da si tu. Važno je da sudjeluješ, na bilo koji način. Jer biti dio tog turnira nekako te ispuni, čini te više čovjekom. 

Mokošicu sam vidjela u očima ekipe momaka u najstarijoj kategoriji koji su mi pružili pehar, a oni u mojima suze. U toj ekipi je bilo ozlijeđenih, onih koji su igrali s gipskom na rukama, pod febrom... Mokošicu sam vidjela u divnim ljudima, ženama i djeci, Mokošicu sam vidjela u mojim divnim prijateljima koji su s posla svakog dana dolazili na igralište, čistili, nosili, radili, grlili. Reći ću malo možda bahato, ali briga me: Ovo je turnir nad svim turnirima i hvala vam na tome. Hvala vam što postoji mjesto na kojem smo opet ljudi. 

Za udrugu Lukjernica prikupljeno je skoro 16000 kuna, a za našu Ninu preko 5500. TO JE MOKOŠICA!

 

 

Page 2 of 69
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…