Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Prije 28 godina utemeljena je samostalna bojna Zbora narodne garde Dubrovnik, postrojba koja je tijekom 1991. prvenstveno nadljudskim naporima branila i obranila Dubrovnik i dubrovački kraj. Njen utemeljitej pok. Miljenko Bratiš (bivši SSRO sa suradnicima) formirao ju je u bivšem odmaralištu Rašica. 

Danas su se povodom te obljetnice upalile svijeće i položili vijenci poginulim i umrlim braniteljima, pripadnicima dubrovačkog ZNG-a, na centralnom križu groblja Boninovo.

- Ovo je obljetnica temeljnih ratnih postrojbi obrane Dubrovnika, 11. samostalne bojne ZNG-a, koja je prešla u 75. brigadu, pa potom u 116.brigadu ZNG Dubrovnik. Mnogi ne znaju kako je upravo 116.brigada formirana u Dubrovniku, 26.svibnja 1991. Zapovjednik te brigade bio je sada pok.Željko Pavlović. Brigada je ugašena 17.studenog, a nitko nije znao razlog..Potom je formirana u dolini Neretve. Nasljednica je naših branitelja, kako znamo, 163. koja je okupila sve te postrojbe, pa su naši pripadnici branili Dubrovnik u njezinim okvirima. Pripadnici dubrovačkog ZNG-a bili su na mnogim ratištima, do Konavala do Čepikuća. Prvi su formirali obranu na graničnoj crti RH, koliko uspješno, neka o tome govore povjesničari, ali nekoliko tjedana je neprijatelj zaustavljen i u udarnoj snazi nije ušao u grad. To je bila jedina postrojba koja se formirala u krugu policije, jer nismo mogli imati vojsku u to vrijeme. ZNG su sačinjavali Prvi hrvatski redarstvenici, policajci i dubrovački domoljubi. Sačinjavali smo temelj obrane grada, kazao je ovom prilikom predsjednik Udruge Zbora narodne garde Dubrovnik, Mladen Jurković.

Dvadeset i devet pripadnika ZNG je tijekom Domovinskog rata na ovom području izgubilo svoj život.

- Tako je, ali moram reći kako je ukupno i preko 180 poginulih branitelja koji su branili Dubrovnik. Ima i onih koji nisu bili odavde, pa se ne vode u nekim našim evidencijama...

- Na polaganju, kako vidite,  nije bio nitko od gradske i županijske vlasti. Mi smo pozvali mnoge da se poklone palim braniteljima Dubrovnika, odaslali smo javni poziv, znali su što im je činiti, ali političara, kako vidite ovdje danas nema. Branitelje su političari izigrali, bez obzira s koje strane dolazili. Zahvalio bih se jedino načelniku općine Župa Dubrovačka Silviu Nardelliju i Vlatku Vuletiću koji su pokrili troškove vijenaca i svijeća za ovu objetnicu, dodao je Jurković.

Svoje viđenje iznio je i Mišo Đuraš, nekadašnji načelnik veze 163. brigade HV:  -  Hrvatska nije bila pripremljena za rat i ta je činjenica utjecala i ovde. Dubrovnik je grad koji je u tim ratnim vremenima izdržao, zahvaljujući svojim braniteljima i građanima pa se s ponosom se sjećamo svih tih dana. Imamo problem jer se jako brzo zaboravlja, zanemaruju se povijesne istine, značaj Dubrovnika...Mislimo kako svatko zna koliko je Dubrovnik dao i učinio za Hrvatsku, koliko je pridonio priznanju države, koliki je značaj imala operacija oslobađanja dubrovačkog područja. Zaboravljaju se postrojbe, danas nitko ne zna kako je 116.brigada bila izvor svega, pa prebačena u Metković, stjecanjem okolnosti. Na nama je, prvenstveno na povjesničarima, da se kaže povijesna istina, radi naše prošlosti, ali i budućnosti.

 

Povjerenstvo Ministarstva zdravstva napokon je donijelo odluku o liječenju djece oboljele od spinalne mišićne atrofije na respiratoru i starijih od 18 godina. Dali su zeleno svjetlo, što znači: SPINRAZA ZA SVE!

Podsjetimo, spinalna mišićna atrofija je bolest od koje propadaju živčane stanice kralježnične moždine i moždanog debla uzrokujući mišićnu slabost i propadanje. SMA je vodeći genetski uzrok smrti kod djece, pa 50 % djece s težim oblikom bolesti umire prije druge godine života. Čak 39-oro djece u Hrvatskoj boluje od SMA. 

Postoji četiri tipa SMA: Tip 1: bolesnici imaju hipotoniju, hiporefleksiju, poteškoće pri sisanju, gutanju, disanju. Zbog respiratornih infekcija 95% djece umire u 1.godini života, a ostali do 4.godine.

Tip II, simptomi se javljaju u dobi od tri do 15 mjeseca života, nijedno dijete ne nauči hodati niti puzati. Bolest je kobna u ranoj dobi, zbog respiratornih komplikacija. Napredovanje bolesti tipa II može spontano prestati, ali zaostaje trajna neprogresivna slabost uz velik rizik za razvoj skolioze i njezinih komplikacija.

Tip III počinje u dobi od 15 mjeseci do 19 godina. Bolest napreduje sporije, oboljeli žive duže, neki imaju normalan životni vijek. Sve ovisi o razvitku respiratornih komplikacija.

Tip IV napreduje sporo, javlja se u odrasloj dobi, od 30.do 60.godine. Teško ga je ponekad razlučiti od ALS-a.

Spinraza je čarobno ime za lijek od kojega ova djeca mogu živjeti, neki čak i bez invaliditeta. 

- Lijek je registriran od američke uprave za hranu i lijekove i europske komisije. Jedna doza košta 640 000 kuna, s tim da se u prva dva mjeseca moraju primiti četiri doze, terapija se nakon toga nastavlja svaka 4 mjeseca. U prvoj godini se primi 5 do 7 doza što iznosi godišnje pola milijuna eura. Dalje se doze smanjuju, ovisno o težini, visini, o nekim parametrima, rekla nam je svojedobno Marija Ujević Nenadić, majka male Petre, koja je dobila Spinrazu u prosincu 2017.

 

 

 

Predstavljanje knjige Duške Mušić „Moje ime je duška“ održalo se 24. svibnja 2019., u Čitaonici Narodne knjižnice Grad, a kao glazbena gošća nastupila je Jasna Krilić, prof. glazbe. 

 

U Zagrebu je nakon promocije ove autobiografske knjige i čitanja jedne od priča dobila, kako je sama rekla, ‘’najbolji kompliment ikad’’ kad joj je ispred Školske knjige došla žena i rekla da će štampati njen tekst u đačkim knjigama od 5. do 8 razreda i svi roditelji će to slušati na prvom roditeljskom sastanku.

 

Bilo da govori o svom vjenčanju gdje joj se suze slijevaju poput razasutih bisera s pokidane niske, zlostavljanju od strane oca, poslije i muža, ili pak o svojoj debljini s kojom se nikad nije znala nositi osim prejedanjem , o gledanju pornića po prvi put, ili kad s ljubavlju govori o omiljenoj svekrvi i njenom sprovodu, svom unuku kojeg voli najviše na svijetu, ali tek poslije pite, nije bitno s kakvim punjenjem, Duška sve to radi na svoj specifičan način, vodi publiku u neočekivano, kako je i sama rekla ‘’volim vas bacati, s vrha vala na dno’’… priče su bolne, teške, životne, smiješne, komične i tragične, puna nadanja i bolnog razočarenja, i pune humora koji ju je očito izvukao iz svih onih loših događaja. Svaka priča počinje i završava sa ‘’moje ime je duška’’.

 

Kako kaže urednica ove knjige Jasminka Bedeković: „U ovom djelu Duška Mušić je intimno intimna bez granica i ograda. Na svoj prepoznatljiv, satiričan način ogoljava se do kosti, do zadnjeg bisera. Vjerujem da će svatko tko pročita osjetiti ono… da li se nasmijati ili zaplakati? Duška Mušić je hrabra žena, a ovo je knjiga o rasutim biserima.“

Autorica između ostalog u knjizi govori kako je ”potrebno doći u šezdesete da bi shvatio što je sreća… tek tada možeš zaboraviti sve što pripada zaboravu, tek tada prestane boljeti sve što je zaraslo i tek tada počneš opraštati…”

 

Mušić navodi i kako ”treba govoriti i pisati, treba sebe zavoljeti najviše na svijetu, zavoljeti se tristoposto… ako me netko danas upita kako izgleda najsretnija žena na svijetu, pokažem prstom na sebe… sada lijem samo radosnice i ne žalim ni za čim… ”

Cerebralna paraliza je grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana oštećenjem nezrelog mozga. Definicija cerebralne paralize još su predmet rasprava. Uzrokom ovih poremećaja koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže smatra se ozljeda mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetovog života. Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize obilježava 5. svibnja kao Nacionalni dan osoba s cerebralnom paralizom.

Ovisno od položaja i ozbiljnosti ozljede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju, može izazvati i druge probleme: poteškoće u razvoju, epilepsiju, poteškoće u govoru, u učenju, probleme sluha ili vida.

Poznajem neke roditelje koji imaju djecu s cerebralnom paralizom. To su izuzetni ljudi, jaki, hrabri i pozitivni. Za njih su mnogi problemi zbog kojih se netko uzrujava apsolutno nebitni. Oni znaju kako je život nešto posve drugo, kako se treba veseliti svakome novom danu i svakom osmijehu njihove djece. Svoju djecu smatraju blagoslovom.

Marina Volarić je žena koja stoji čvrsto na zemlji, koja konstantno organizira i sudjeluje u humanitarnim akcijama, koja ima vremena i volje za druge. Ona je majka i supruga, a njezino prvo i najstarije dijete je dvadesetdevetogodišnja kćer Gabrijela.

-Pokušavam se ne sjetiti trenutka kad sam rađala moju Gabi. Dan danas mi u san dođe taj dan. Rađala sam, mučila se, a gospođa koja je radila rekla mi je da budem tiho jer je na telefonu. Nikada neću to zaboraviti, jer kad je njezin razgovor završio, otkucaji srca moje Gabi su prestajali. Bilo je "spašavaj ono što se može spasiti"...Ali, Gabi je moj život, moja snaga i moje sve. Pokušavamo joj uljepšati život što više možemo. Osjećamo ipak veliku nepravdu koja se nanosi djeci i osobama s teškoćama od strane bezosjećajnih ljudi koji donose nakaradne zakone. Ova djeca i roditelji su poniženi puno puta. Po nekad se ovako prisjetimo loših događaja, ali život ide dalje, a boriti se moramo. Želim svim cerebralcima da im svaki dan bude ispunjen dobrim ljudima, srećom i što boljim uvjetima za život. Bez dobrih ljudi oko njih, njihov život nije moguć.

Šesnaestogodišnja Antonela je srednje dijete u obitelji Kovačić.

- Prvo doživiš šok i nevjericu. Onda ti je potrebno vrijeme da to prihvatiš. Kada prihvatiš činjenicu da imaš dijete sa cerebralnom paralizom, tada tek možeš krenuti dalje. Zabijanje glave u pijesak nije dobro ni za roditelje, ni za djecu. Negiranje problema nikome neće pomoći. Kada je Antonela imala četiri godine, odveli smo je po prvi put u Dva skalina. Morali smo je negdje uključiti radi njezine socijalizacije, učenja i napretka općenito. Bilo je to teško i meni i njoj, njoj pogotovo, s obzirom da smo jako vezane. Ona nije htjela ostati s nikim drugim, pa ni s tatom, tako da smo se bojali tog ostavljanja. Međutim, našla se tamo sa djecom sa istim ili sličnim problemima, obožava ići tamo, a tada sam i ja dobila potrebno vrijeme za sebe. Mogla sam, na primjer, otići oftamologu, što sam godinama odgađala. Do tada, pune četiri godine živjela sam na relaciji kuća - fizikalne terapije. Nisam mogla poć ni do butige, jer ona nije htjela nikoga drugog nego mene. Tako da mi je ta udruga da tako kažem dobrodošla. U Dva skalina smo upoznali i druge ljude s kojima smo mogli razmijeniti iskustva, družiti se. Imali smo organiziranu i psihosocijalnu pomoć, fizioterapeuta, imali smo neke radionice u suradnji sa Karmen iz Zavoda za javno zdravstvo. Puno nam znači udruga jer nemamo drugo mjesto u gradu gdje bi mogli odvesti dijete, priča mama Antonija Kovačić, predsjednica udruge Dva skalina.

Dva skalina je udruga koja je osnovana 2002. u Dubrovniku, a osnovali su je roditelji djece s cerebralnom paralizom zbog socijalizacije, obrazovanja, fizikalne i svih drugih potrebnih terapija. Isto tako okuplja i organizira roditelje i druge osobe koje mogu i žele pridonijeti podizanju kvalitete ove djece s poteškoćama i njihovih obitelji.

Govorim roditeljima kojima se dogodilo isto, a u ovoj su situaciji „novi“ da što brže prihvate svoje dijete i situaciju u kojoj su se našli, da će im biti lakše. To frustrira i djecu, oni to osjećaju. Smatram da su se ipak stvari promijenile u gradu što se tiče odnosa prema našoj djeci. Osobno nikada nisam doživjela da netko drugačije doživljava moju kćer. Ona je prihvaćena gdje god dođe, izrazito je vesela. Mislim da je sve stvar našeg stava, kad se ti postaviš, onda te i prihvaća i okolina. Borba jest velika, ali njihov osmijeh govori sve. Oni su izuzetno emocionalne osobe,koje vole ljude, vole društvo, nikada nisam vidjela osobu niti dijete sa cerebralnom paralizom, a da nije stalno nasmijano, završila je svoju priču ova hrabra mama.

Kao žena, divim se ovim ženama. One su ujedno i nježne i jake. Nema te oluje koja ih može slomiti. A sve za osmijeh njihovog djeteta. I zbilja, nema jače žene od one koja ima dijete s poteškoćama.

 

Kako smo već pisali, u Mokošici se od 25.-27.travnja održao Uskršnji turnir u graničaru za žene preko 30 godina, čiji je prihod bio namijenjen udruzi Dva skalina. Udrugu su, podsjetimo osnovali roditelji djece s cerebralnom paralizom još 2002., prvenstveno radi zadovoljavanja osnovnih potreba djece, kao što su socijalizacija, obrazovanje, fizikalna i svaka druga potrebna terapija.

- Ukupni prikupljeni iznos na ovom turniru iznosi 9030 kuna, hvala svima!, rekla je predsjednica udruge Antonija Kovačić.

Specijalna jedinica policije, popularni Grofovi, danas slave obljetnicu svog osnutka. U 10 sati položeni su vijenci na centralnom groblju Boninovo, a potom ispred spomenika poginulim pripadnicima MUP-a u dvorištu zgrade PU Dubrovačko-neretvanske.

- Prije 28 godina osnovana je Specijalna jedinica policije. Prisjećamo se tih dana, dana ponosa i zahvalnosti. Ponosa jer smo bili sudionici jednog tako važnog događaja u hrvatskoj povijesti i zahvalnosti svima onima koji su ugradili sebe ili svoj život u stvaranje domovine Hrvatske. Ovo su datumi kada se prisjećamo naših ranjenih, nestalih, poginulih prijatelja i suboraca, kolega. Uspomene nose obitelji i svi mi koji smo ih poznavali, rekao je za Dubrovnik INsider načelnik PU Dubrovačko-neretvanske Ivan Pavličević.

Teško je bilo govoriti predsjedniku udruge SJP Grof i stopostotnom invalidu Domovinskog rata Hasibu Alibegoviću

- Danas smo se okupili povodom obljetnice osnutka, kako bi odali počast našim poginulim braniteljima i da se malo družimo s njihovim roditeljima, djecom, prijateljima. Prisjećamo se svih onih koji su položili svoje živote i ugradili ih u temelj slobodne i neovisne Hrvatske.  Domovinski rat je bio presudan trenutak za sve one prijašnje generacije koje su htjeli imati svoju državu..da nismo prolili znoj i suze, a naši prijatelji dali živote nikad se hrvatski san ne bi ostvario, rekao nam ovom prilikom Ale.

Program je nastavljen u bazi IJP u Platu, a u 13 sati se očekuje i domjenak za sve goste.

 

U sklopu manifestacije Uskrs u Primorju, u nedjelju je održan program "Cvjetnica na Osojniku". Nakon mise održane u crkvi svetog Jurja, nastupili su KUD „Sveti Juraj“, Osojnik – Linđo, mala grupa i Klapa Subrenum. Donacijom Turističke zajednice Grada Dubrovnika i Grada Dubrovnika, u popodnevnom programu podijeljeno je 1200 sadnica ljekovitog bilja, voća, povrća i cvijeća, uz prigodnu prodaju autohtonih domaćih proizvoda. Uskrs u Primorju održava se već desetu godinu zaredom, a ovo je prvi put da su održane i seoske igre koje će, sudeći po odazivu, postati nova uskršnja tradicija.

Zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić i gradska vijećnica Katarina Doršner nazočile su jutarnjem dijelu programa na Osojniku.

-Kad je krenula organizacija ove manifestacije, imali smo za cilj oživjeti ovaj dio ruralni dio Grada Dubrovnika i stvoriti novu ponudu koja će biti privlačna i našim sugrađanima i turistima kako bi došli i otkrili ovaj dio neposredno u blizini Grada. Nažalost odgodili smo dio programa zbog nepredvidljivog vremena, ali uspjeli smo dio prebaciti za danas i bilo je jako lijepo na Cvjetnici na Osojniku. Novost u programu su seoske igre koje će, sigurna sam, postati nova atrakcija sudeći po ovako dobroj zabavi i velikom broju posjetitelja. – izjavila je ovom prigodom zamjenica Tepšić.

Seoske igre su održane u tri natjecateljske skupine: muškarci, žene i djeca do 15 godina. Odaziv je bio izvan očekivanja, a domaćini s Osojnika pokazali su se uspješni u više kategorija. Male Salačke i Sočani su trijumfirali u kategoriji do 15 godina od ukupno sedam ekipa, dok su u kategoriji muškaraca pobijedili Malci, također u konkurenciji sedam skupina. Apsolutne pobjednice susreta su Salačke đurđice, koje su pobijedile u konkurenciji pet skupina, a porazile su i Malce u revijalnom susretu. Pobjednici su dobili pečeno janje i poklon pakete, a nagrade su uručili pročelnik Upravnog odjela za turizam, gospodarstvo i more Marko Miljanić i pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Dživo Brčić.

Na Mali Uskrs, 28. travnja, na Gromači će se održati glavni dio događanja - gostovanja kulturno-umjetničkih skupina iz naše regije i susjednih zemalja. Tradicionalna manifestacija „Uskrs u Primorju“za cilj ima oživljavanje dubrovačkih Gornjih sela, očuvanje lokalnog identiteta, tradicije i običaja, kao i obogaćivanje turističke ponude Grada Dubrovnika.

U Dubrovniku postoji ulica nazvana Liechtensteinov put. Znate li zašto se zove baš tako? Put je prokopan 1903., kad se uređivao put kroz Lapad, a na početku stoljeća uređivao se u park u Posatu i balustrada na Brsaljama, zahvaljujući „Društvu za promicanje interesa Dubrovnika“. Društvo je osnovano 1898., a 1909. mijenja naziv u „Društvo za unapređenje Dubrovnika i okolice“. Od 1921. ovo se društvo naziva „Dub-društvo za razvitak Dubrovnika i okolice“.

Društvo podiže ploču Njegovom Veličanstvu knezu Ivanu II od Liechteinsteina, čijom darežljivošću se prokopava put od Gorice, mali, ali vrlo važan put za razvitak Lapada. Knez Ivan II bio je dvanaesti knez Liechteinsteina i vladao je punih 70 godina. Na prijestolje je zasjeo sa 18 godina, nakon smrti svog oca, 1858. Umro je u Valticama, 1929. te je pokopan u Crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Brnu. Naslijedio ga je njegov mlađi brat, Franjo I.

Knezu Ivanu II, Grad je podigao i spomenik, kojega nema od 1973.godine. Kako nam kaže gospar Ivo Batričević, zaljubljenik u Grad i njegovu povijest, spomenik je slomljen macama i odnešen na otpad. Gospar Ivo smatra kako je tim barbarskim činom uništeno sjećanje na dobrotvora.

To nije bio i jedini put prema Lapadu jer i put na koji se naslanja Liechteinsteinov put je put Pera Čingrije, a moglo se doći i preko Batale pa obalom. Svi ti putevi nastajali su iza 1900. Ne možemo danas ni zamisliti konfiguraciju terena, iza spomenika bila je šikara, stijene, ostaci puta i suhozid, kojega je također bager 1973. uništio za dvije minute. Današnji cijeli put ulice Mata Vodopića, sve do nekadašnjeg Ledo centra koji se naslanja na šetnicu Uvale nekad je bio dio Liechteinsteinovog puta, preko današnjih semafora, a povezivao je i tri crkve: crkvu svetog Mihajla, Goricu svetog Vlaha i Gospu od milosrđa pa sve do usjeka današnjega hotela Rixos“, priča Batričević.

Iza spomenika rasle su i trešnje i livadica na kojoj se znalo igrati nogomet, kažu naši sugrađani.

Stranica 10 od 74
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…