Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Ono kad si curica, pa poslije i cura slušaš od žena koje dolaze doma u tvojih na kafu kako su "danima rađale", kako su teško živjele..Pa ja zamišljala to u najgorim scenarijima i horror filmovima, kakav Michael Mayers i bakraći pored onoga što ja mogu zamislit. Zamišljala sam kako je kukavicama u utorak izasla djetetu glava, u srijedu ruka, pa tek u petak cijelo dijete. Pa su rađale u poljima, zubima prekinule pupčanu i nastavile kopat. Mislila sam se, sinko moj, nema šanse da ti ja rađam i imam djecu. Doduše, ne daj Bože ni da radim u polju, koliko sam smotana, kad bi zamlatila motikom, otkinula bi sebi pola noge. 

Uglavnom, odrasteš uz te crnjake i ne možeš se načudit koliko ljudi na svijetu ima, a majke im sve to preživjele. I onda dođe red na tebe, pa bez rađanja danima, obaviš to u po ure, uru, dvije, pet..ali otprilike za dana. Tek onda krenu jadi, gori i od kidanja pupkovine zubima i motike i polja i svih poroda, ali o tome nekom drugom prilikom. I danas će reći te žene, bilo nam je teško..i sigurno da jest. Rađale, odgajale, prale na ruke, iskuhavale pelene, čistile i još ih nitko nije pitao za zdravlje. Nisu imale pravo glasa, a pritom ne mislim na ono službeno pravo glasovanja. Dobro, ne svaka od njih, moja je baba recimo vazda imala pravo i nadmašivala sve muško što se ikad rodilo po tom pitanju.

Međutim...kako je ženama danas? Danas su i domaćice i majke rade i školuju se..I reć će zločesto muško, htjele ste emancipaciju. Jesmo i neka nama nje, ali žene, priznajte to, vi muška stvorenja, nose najveći teret u ovome društvu. Veći nego ikada dosada. Danas su žene direktorice, menagerice, doktorice, profesorice, u politici, za njih se glasuje, stvaraju svijet na sve moguće načine. I onda dođu doma, dijete im obriše nos od gaće, prospe sladoled po podu, kučak se popiša na tapit..i vodi bolesno dijete liječniku i stoji s njim cijelu noć, prate dječje prestave, utakmice, plaća račune, kredite, riješava sve što treba. I sutra opet digne se, radi, u banci, pošti, DM-u, školi, bolnici, restoranu. Nekad i dva, tri posla, pa promisliš kako je klonirana. Društvo je danas nametnulo da žena mora i lijepo izgledat, vazda imat frizuru, ne daj Bože imat koje kilo viška, bit u formi, vježbat, imat izbijeljene zube, obavezno mora zna razvijat kore, činit marmelade, plest, šit i ukrašavat torte. Mislim da smo i mi same potpomognule to mišljenje danas o savršenoj ženi koja sve može i zna, jer žena ženi zna bit vuk i najgori kritičar.

Uz sve to, meni je osobno drago što sam žena. I da se još sto puta rodim. Samo mi imamo privilegiju plakati ispred punog ormara i plakati kako nemamo što obuć, samo mi možemo sjest jedna s drugom i razgovarat o vremenu, dupinima, orhidejama i bananama u jednom razgovoru, samo mi možemo svaki mjesec urlat na sve što se pokreće i bit malo slabija verzija Hitlera u dane PMS-a, samo mi imamo opravdanje za pojesti pola kila čokolade. Samo mi možemo liječiti svoje probleme cipelama i novim frizurama, samo mi možemo kupovati i kad dođe paket pitati samu sebe "što sam ono naručila?", samo se mi možemo doslovno popišat u gaće od smijeha.

I još nešto....Žene su najborbenija bića na planeti zemlji. Kakvi leopardi, tigrovi, lavovi, udavi...Kad ženi staneš na žulj ili se ne daj Bože dirneš u nekoga ili nešto što voli, bolje ti je pravit se mrtav. Nema te prepreke, te osobe koja će je spriječiti da se izbori za ono u što vjeruje. 

 

Ivo Ogresta je u ugostiteljstvu još od 1970. kad je u Dubrovniku završio ugostiteljsku školu. Svima poznatu "Mimozu", koja zapošljava ljeti i 25 ljudi, drži još od 2007.

-Ovaj posao koji volim i radim, nazvao bih doživotnom robijom, a shvatit će me oni koji se ugostiteljstvom bave. Imam četvoro djece i unučad i nedavno su mi otvorila oči, uvijek je to neka trka, borba za opstanak, za materijalnim dobrima. Djeca su mi rekla kako sam cijeli život radio, a s njima proveo vrlo malo vremena. S jedne strane dobiješ, a s druge izgubiš. Nijedno moje dijete neće nastaviti raditi ovaj posao. Mukotrpan je to rad. U velikom restoranu svega je puno: puno posla, puno ljudi, puno problema. U školi su nas nazivali ambasadorima države, konobare u bijelim bluzama, je li, bili smo čisti, uredni, govorili strane jezike, ali čim pođeš u privatnike odma se smatra kako ti kradeš državu. U onoj državi su nam odrezali kredit da glava boli, a sad nakon dvadesetak godina naše države, razlike skoro pa i nema. I dalje smo stigmatizirani, ali ne samo od porezne i inspekcija, nego i od ostalih državnih službi, pa počevši od države, preko lokalne zajednice i njihovih službi. Mogao bi roman napisati o tome svemu, ali ne želim razmišljati previše negativno. Ovaj posao mi je donio mnoga poznanstva i prijatelje. Onaj koji ne voli društvo, neka se ne bavi ovim poslom i uhvati nečega drugoga, priča nam gospar Ivo.

Mimoza može primiti 280-300 gostiju, jedan je od najvećih dubrovačkih restorana. Kakva je situacija s osobljem, znamo kako Dubrovniku svake sezone fali par tisuća što konobara, što kuhara.

-To je jedan veći problem za sve nas, a ja ne vidim rješenje bez uvoza radne snage, bez doseljavanja nekih drugih. U Dubrovniku restorani moraju biti otvoreni. Gosta ne interesira tko radi, on očekuje uslugu. I u drugim državama rade ljudi drugih nacija, druge boje kože, pošteno rade svoj posao, zarade i idu ća. Svakako se snalazimo, imamo stalne sezonce, držimo ih po 9 mjeseci, pa imaju 3 mjeseca na Zavodu. Manje od pola su mi zaposleni naši lokalni ljudi iz Grada. Svi imaju osiguran smještaj i hranu. Imamo problem i blokiranih u Hrvatskoj, ljudi žele raditi, ali ne žele da im se osobni dohoci isplaćuju na račune.

Po gosparu Ivu ugostitelji su mnogima trn u oku.

-Bivši zaposlenik me prijavio inspektoratu u Zagreb, to vam je jedna vrsta progona, represivnog aparata. Ne smeta mi što oni dolaze, oni obavljaju svoj posao, ali me smeta dolazak na takve prijave. Oni dođu provjeriti mene, ali ne i osobu koja me prijavila,da jesu saznali bi da je taj čovjek dužan svima, liječeni alkoholičar i lopov. Ide se odmah na hajku na ugostitelja, privatnika, idu te kazniti i – ne nađu ništa. Nisam lud držati radnike na crno u 11.mjesecu. Posebna su sramota anonimne prijave, to znači da bi ja trebao kad pođem u penziju, pa besposlen prijavljivati trgovce, ugostitelje...mi smo postali država špijuna. Kažu da brane ustavni poredak, i UDBA je govorila da brani ustavni poredak...samo u različitim vremenima. Žao mi je što to doživljavam, 1991. sam bez razmišljanja, dragovoljno u vojsku iako sam imao četvoro maloljetne djece.

Ogresta smatra kako su ugostitelji u Dubrovniku nesložni i razjedinjeni.

- Prvo nas je podijelila država na cehove i one pri gospodarskoj komori. Mi smo pod pritiskom svih, a među njima i agencija, velikih davanja, skinuli smo gaće i stalno jedni drugima obaramo cijene. S agencijom dogovorite cijenu, recimo za 8 ili 10 eura po glavi, za dva dana me zovu da su dobili ponudu po recimo 6 eura. Ma to je sramota, da jedan gost jede u Dubrovniku objed za te novce, pa doma ne možete jesti za taj iznos, osim ako kupite kokoš u Konzuma.

Je li Dubrovnik skup grad? Svake sezone u medijima i društvenim mrežama osvane neki visoki račun koji ukazuje na skupoću u dubrovačkim restoranima.

- Moje mišljenje je da mi nismo skupi i da trebamo podići cijene! U Rimu sam prije 7-8 godina platio kavu 9 eura. Bio sam sretan i zadovoljan jer smo sjedali ispred Koloseuma! Strani gosti se ne žale na cijene u Dubrovniku, žale se Dubrovčani, domaći gosti i vaše kolege novinari. Svaki ugostitelj ima cjenik na stolu, vi pristajete na cijene. Vi ođe sjedite, gledate tvrđave, Knežev dvor, pogled i ta se položajna renta plaća svugdje na svijetu. Venecija je skuplja od Dubrovnika, a njihovi novinari ne pišu o njezinoj skupoći! U Rimu smo sjeli i naručili 4 viskija, kad smo zatražili led, morali smo opet na kasu platiti i led. Stali smo na gradskom trotoaru, jedan mali stol, dvije stolice. Dva su moja prijatelja sjela, dva smo stali na nogama, evo konobara ne možete sjedati, jer niste platili što ste sjeli i pijete. Da se tako nešto dogodilo u Dubrovniku, nas bi razapeli! I to naši mediji koje vidim samo kao one koji surađuju sa vlasti, pogotovo one malo glasnije. Drugačije je pretpostavljam u pravno uređenim državama. Na stotine načina naš se narod drži u strahu,mislio sam prije kako se čovjek jedino ne može kupiti, ali je čovjek najjeftinija roba.

Sve je manje Dubrovčana koji se bave ugostiteljstvom u zidinama ili blizu njih. Je li ih strah upuštati se u takve "egzibicije"?

- Nije to nova pojava, u Njemačkoj se jako malo Nijemaca bavi ovim poslom. Dali su Balkancima, Talijanima ugostiteljstvo. Ne možeš funkcioniratI ako nemaš jednu ruku vazda u džepu, vazda spreman nešto platiti. Malo smo se i pogospodili, pa smo taj posao prepustili ljudima iz unutrašnjosti Hrvatske, pa strancima. Mene smeta što se te strance gleda drugim i ljepšim očima. Oni su mogli naučiti od nas, Dubrovnik je imao državu davno prije kada ti koji danas zapovijedaju nisu smjeli zanoćit u Gradu! Od te naše davne Republike koja je bila i okrutna i uspješna, ništa nismo naučili. Trebali smo, bez neke jugonostalgije, uzeti i neke dobre stvari iz bivše države, one koje su funkcionirale i bile dobre. Mislili smo da ćemo imati državnike vizionare, a trideset godina nakon rata mi pričamo o strategiji turizma! Danas ga nazivamo održivim, prije smo ga nazivali elitnim...Nitko mi nije još objasnio što je to elitni turizam. Je li to turizam u kojem politička elita dođe dva put godišnje, prenoći i slika se ili zato jer je došao kruzer? Je li elitni turizam red za ući u Grad do Mimoze? Sve zbog trke za novcem...Mi više to ne možemo kontrolirati, taj kotač ide samo brže i brže.. Imamo nekoliko taksi službi u gradu, dolaze nove, kažu kako će morem dovoditi ljude u gradsku luku, to je sve suludo. Naša lakomost za novcem nema mjere. Onaj tko je gradio Dubrovnik nije ga gradio za ovoliko tisuća ljudi. Nisu turisti krivi, oni tu dolaze za svoj novac. Ljudi koji imaju vile ovdje okolo, oni dolaze u desetom, jedanaestom mjesecu, ne ljeti.

Dubrovčani se žale kako mnogi restorani zimi zatvore svoja vrata.

- Ne isplati im se raditi, ne zamjeram to nikome. Troškovi su im previsoki, ne znam zašto se grad zimi ne odrekne spomeničke rente? Kažu da će sada nešto olakšati ugostiteljima, ne vjerujem im, previše sam puta bio izigran. Kažu najbogatiji smo grad u Hrvatskoj, a ako nešto tražiš, Grad nema para.

Gradonačelnik Franković najavio je ugradnju mastolovaca kako bi se smanjila količina masti u kanalizaciji. Što mislite o tom potezu gradske uprave?

- Zasmetala me jedna emisija na lokalnoj televiziji gdje su predstavnik ceha ugostitelja i direktor Vodovoda govorili o nekoj velikoj količini masti i smeću u kanalizaciji u kojoj se navode ugostitelji kao isključivi krivci za to. Direktor Vodovoda je bio najmanje agresivan prema nama u toj priči i ja mu se ovim putem zahvaljujem, rekao je kako je to smeće iz domaćinstava, apartmana i od svuda. Odgovorno tvrdim da iz restorana dođe koliko i iz jednog prosječne obitelji! Razgovarao sam sa svojim službenicima, svojom ženom, prijateljima, kćeri i pitao gdje vi bacate ostatke hrane, otpadne masnoće? Svi su rekli – u zahod! Pozivam vas, da dođete vidjeti koliko u mom restoranu te masnoće odlazi u kanalizacijske cijevi. Sva masnoća iz kolektomata, friteza ide u propisani bidon. Te firme ne naplaćuju nama odvoz tih bio ulja i recikliraju ih. Pjati koji se vrate sa stolova, oni se na pultu čiste, ne idu prljava u strojeve za pranje! U pilo i u wc ne ide nikad. Mi imamo personalne wc-e, zamislite da kuhar ide i tamo baca ulje iz friteze, u pilo ne može jer bi nam začepilo odvod, pa tako da tvrdim da onaj koji je smislio ugradnju mastolovaca je potpuno u krivu!

Mislim da se već zna tko će uvesti mastolovce, neki će političar to potvrditi, nas će se na to prisiliti i uzet će se novac! Mi plaćamo kanalizaciju, računi su za to jako veliki, dok kućice na Stradunu, za vrijeme Zimskog festivala ulijevaju ulje i masnoće u rešetke! Zašto ne ide prihod od kućica za mastolovce, neka na kraju svake ulice stave po jedan? Gdje idu novci od naših računa za kanalizaciju, isplaćuju plaće i božićnice? Mi smo ugostitelji dobri samo kada nešto treba dati! Recimo za Dubrovačku trpezu, ugostitelji su snosili sav trošak i organizaciju da bi se netko tamo mogao slikati. Zna li se uopće kako su ugostitelji to pripremili i zapravo poklonili Gradu i djelovali humanitarno?

Vlasnik "Mimoze" se ljuti na najavu o uklanjanju svijetlećih reklama.

Domalo će nam zabraniti i stolove. Vraćamo se nekako nase, morat ćemo možda na grani od duba pisati reklame. Ako ćemo ostaviti reklame Pema i Konzuma, a naše nećemo, što mi predstavljamo ovome društvu? Za što nas smatraju, za one koje prave izložbe torti i organiziramo trpezu?

Što mislite o najavljenim reformama ministra Marića? 

- Najnovije reforme najavljuju povećanje PDV-a za ugostitelje.Mi nismo imali ništa protiv Linićeve fiskalizacije, nama je to bilo sasvim u redu. Kad nam se podigne PDV, moramo podići cijene, kad podignemo cijene, opet smo na udaru.

Za kraj, ovaj se ugostitelj se obratio svojim kolegama, ugostiteljima s porukom:

- Mičem se sa ugostiteljske scene, ali imam iskustva, pa bi savjetovao nešto svoje kolege. Poručio bi im da se ujedinimo, izaberemo čovjeka koji nije ugostitelj, kojemu nije važno slikat se s ministrom i gradonačelnikom. To bi trebao biti neki čovjek, mlad, školovan, koji govori jezike i zna što hoće, a da ga mi svi plaćamo. Imao bi visoku plaću, veću od gradonačelnika, da nas zastupa, brani. Da smo mi složni, on bi mogao biti stalno član gradskog vijeća.

Veza između branitelja i Torcide Mokošica je posebna veza. Svi se sjećamo oslikavanje murala, gardijskih brigada koje su branile Grad na ulazu u naselje, koji su navijači zajedno s braniteljima "obranili" od pokušaja uklanjanja bivšeg dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića. 

U praškoj pivnici četvorica splitskih studenata Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević odlučili su osnovati nogometni klub u Splitu. Na današnji dan, 13.veljače 1911. registriran je nogometni klub Hajduk. Tim povodom, branitelj i navijač Dinama Braco Elezović, čestitao je Hajduku i Torcidi, a ponajviše ogranku u našem malom naselju. 

"Svim navijačima Hajduka, posebno Torcidi Mokošica, želim sretan 108. rođendan njihovog kluba. Torcida Mokošica je najjači ogranak Torcide izvan Splita, a osim navijačke strasti ti su momci veliki domoljubi koji će uskočiti gdje god i kad god nešto treba, pa su, primjerice, prije par godina gasili požar na Pelješcu, za Dan branitelja Dubrovnika su s ekipom iz Grada nekoliko puta priredili bakljadu u čast branitelja, a tu su i na svaku drugu bitniju obljetnicu Domovinskog rata kada organizirano iscrtavanjem grafita i paljenjem svijeća odaju počast herojima s bojišta od Prevlake do Vukovara. Njima zahvaljujemo i naš poznati mural na ulazu u Mokošicu."

Ne smijemo zaboraviti ni mural Torcide Lapad, kad je Vlaho Bupić, grafiter bez premca, odao hommage poginulom dragovoljcu i fotoreporteru Pavu Urbanu na zidu lapadskog stadiona. To vam je odnos branitelja i dubrovačke Torcide.

Jedni su obranili grad i zemlju, drugi cijene Domovinski rat i čuvaju uspomenu na ono na čemu je nastala Hrvatska.

 

Battenova bolest je rijetka, autonomno-recesivna nasljedna bolest živčanog sustava. Ime je dobila po britanskom pedijatru Fredericku Battenu, koji je još 1903.opisao neuronske ceroidne lipofuscinoze, skupinu poremećaja živčanog sustava, u koju ubrajamo i ovu bolest. Radi se o mutaciji gena zbog čega dolazi do nedostatka enzima koji je odgovoran za izbacivanje štetnih molekula iz strukture središnjeg živčanog sustava. Posljedica tog nedostatka su epilepsija, progresivni gubitak motoričkih funkcija, vida i mentalnih sposobnosti.

Malenu Evu Rožajac roditelji su uključili u eksperimentalnu metodu liječenja u pedijatrijsku kliniku u Rimu 2016.godine. "Mi želimo da se lijek stavi na listu HZZO-a i da naša curica nastavi liječenje u Hrvatskoj. Taj program u Italiji završava 2020. i pitanje je hoće li oni nama to i produžiti. Tvrtka BioMarin je donirala lijek za Evu, ali nas samo avionske karte koštaju u prosjeku 5000 kuna. Ne možemo ih kupiti pola godine unaprijed, a kad je sezona izađu nas po 9000 kuna, što svakako nije mali iznos.", rekao nam je otac Sead.

Lijek Brineura je djevojčici pomogao i zaustavio progresiju bolesti.

"Da je nismo odveli na liječenje, Eva bi danas bila u krevetu i ne bi reagirala. Ona otežano hoda, nosi ortroze, ali ona danas jede, spava, smije se, pije, reagira kao svako drugo dijete. Naravno da 24 sata netko mora biti s njom, ona je dijete s posebnim potrebama. Trudimo se, a za sve ovo se pripremamo već godinama, otkako smo saznali koju dijagnozu ima naša kćer."

"Sve je počelo s konvulzijama", kaže nam Sead, a onda je to prešlo u epileptične napade. Tada su roditelji poslani na analizu gena u Zagreb i otkrili što se zapravo događa njihovoj kćeri.  Prije tri godine, kada su roditelji tražili da im se pomogne oko troškova puta, rečeno im je da je to neizvedivo, jer se radi o eksperimentalnom liječenju. Ispočetka smo morali platiti i smještaj u Italiji, prijevoz nas izađe po samom Rimu najmanje 1500 kuna. "Tri dana smo ipak tamo, a vodimo je svaki drugi tjedan."

"Podnosili smo zahtjev za liječenje kao roditelji, bili smo odbijeni. Rečeno nam je kako ne možemo sami, nego preko neke udruge, pa smo ponovo podnijeli zahtjev preko udruge Genom i Hrvatskog saveza za rijetke bolesti. Ministar Kujundžić je rekao kako novac nikada nije problem, ali ostavlja sve procjeni svog stručnog povjerenstva. "

Sead svakako podržava prijedlog udruge Kolibrići o osnivanju Fonda za inovativne terapije u Hrvatskoj, kako više nijedno dijete ni odrasla osoba u Hrvatskoj ne bi bila zakinuta. "Mogli smo izaći u medije samo zbog naše Eve, ali to ne želimo. Želimo lijek za svu našu djecu. Trenutno se liječe dvije curice, može li i treća, ovisi o njezinom trenutnom stanju, ali svi moraju imati pravo na lijek, dok je na vrijeme. Koliko mi je poznato, još dva dječaka boluju od Battonove bolesti u Hrvatskoj, jedan je u Kaštelima, drugi u Zagrebu, na respiratoru su i na žalost, ne mogu osjetiti poboljšanje.", kaže nam ovaj hrabri otac ukazivajući zapravo koliko je vrijeme bitan faktor u ovoj priči.
Eva će polovinom travnja napuniti šest godina. Roditelji svakodnevno rade s njom fizikalnu terapiju te je vode u Školu za djecu s posebnim potrebama i vide napredak u izražavanju osjećaja i neverbalnoj komunikaciji. 

Sead i Marija su nakon Eve dobili i blizance. Testirali su ih i oni su potpuno zdrava djeca. 
"Apeliram da sva djeca dobiju lijek, zar ne bi bilo normalno da u ovoj državi, za koju smo se borili, možemo liječiti svoju djecu?", pita se Evin otac, inače branitelj iz Domovinskog rata. Kako je bio maloljetan kada je počela agresija na Hrvatsku, 1992.bio je ročnik, pa je krenuo i na specijalizaciju u Zagreb. Potom je završio u Gospiću u 9.gardijskoj brigadi, poznatim Vukovima, kasnije u 15.domobransku pukovniju. Prošao je akcije Medački džep, Oluju, Ljeto 95. 


"Pola je mojih vršnjaka otišlo u penziju, ja to nisam želio, htio sam raditi koliko mogu, treba izgraditi ovo društvo, a smatrao sam da mogu još pridonijeti i raditi svojim rukama. Na kraju vidim da ne mogu zaraditi za ništa, jer su naši troškovi življenja ogromni. Žena mi je radila u bolnici, inžinjer je radiologije, ne radi više to, jer mora biti sa Evom. Trenutno je na produženom porodiljnom dopustu za dijete s posebnim potrebama i prima oko 2.400., što je ispod hrvatskog minimalca."


Buttonova bolest pogodi jednu osobu na 400 000 ljudi. Tek je nekoliko hrvatske djece koja boluju od nje, može li im Hrvatska pomoći? Kada vidite fotografije ove prelijepe curice, ne možete ni pojmiti kakvu bitku vode njezini roditelji. Imamo li pravo zatvoriti oči? Imamo li pravo slegnuti ramenima?


Zadatak svih nas je da podignemo glas za sve naše Eve. Ova zemlja to mora i može.
 

 

Nedavno sam u užoj obitelji imala smrtni slučaj. Primali smo sućut uru vremena i bilo je poprilično ljudi. Izađemo iz crkve, kad tek nekolicina, možda dvadesetak ljudi koje je ostalo s nama da do kraja isprati člana naše obitelji. Nekoliko sam puta i ja sama pružila ruku i otišla, jer su me djeca čekala u autu ili sam morala na drugi sprovod ili nešto slično tome, ali mislim kako je barem u nas, u Gradu, to postalo sasvim uobičajeno. Meni osobno , sve to izgleda kao "bio sam, pružio ruku, obavio svoje i nastavio svojim putem". Bez suosjećanja, poštovanja, ičega..

Više ne pamtimo ničije rođendane, jer "vidimo na Facebooku" kad se tko rodio. Umjesto jednog u najmanju ruku "Sretan rođendan", gledam po zidovima se piše SR ili meni još strašnije HB..Kad netko umre piše se RIP ili PUMB, kao da se nema dovoljno vremena napisati jedno jednostavno Moja sućut ili Počivao u miru. Ako nemate vremena, što radite na društvenoj mreži? Nemate vremena da nekome izrazite sućut, napišete čak tri riječi? Čestitate rođenje, rođendan, imendan? Kakvo je ovo vrijeme došlo? Vrijeme u kojem se čak i neki službeni dopisi završavaju sa "LP".

Ovo je instant vrijeme, vrijeme u kojem sve jako brzo prolazi i u kojem za ništa nemamo vremena. Ovo je vrijeme instant prijateljstava, brze hrane, petominutnih zvijezda..Zašto smo tako ubrzali život? Ionako kratko traje,...Usporimo malo, pogledajmo oko sebe, nazovimo nekoga tko nam je drag i recimo mu sretan ti rođendan. Iznenadite posjetom nekoga, pozovite na kafu, a u bursi ostavite mobitel. Ne vadite ga na stol kad pričate s ljudima, uživajte u razgovoru, knjizi, filmu, u životu.

Ovo vrijeme u kojem živimo nije dobro vrijeme. Stalno govorimo "hoću li čuti nešto dobro", svi su ljudi bolesni, načeti, umiru, svakodnevno se događaju tragedije. Što biste učinili da znate koliko vam je vremena ostalo, biste li ga tako olako tratili? Biste li ljudima oko sebe prilazili s više poštovanja, biste li odvojili koji trenutak više? Nitko više ne uživa u trenucima koji prolaze. Nekad imam osjećaj kako ljudi otputuju negdje kako bi se slikali, jer da ne mogu objaviti fotografije na instagramu, Facebooku ili na nekoj trećoj društvenoj mreži, mislit će netko da nisu nigdje ni bili. Tako mora biti ovjekovječena svaka kafa s prijateljicom, pizza s društvom ili odlazak u kino. Počeli smo živjeti za druge, umjesto da evoluiramo, kao da idemo nase....

U instant društvu, instant ljudi. Od danas do sutra. U svemu. Tako živite ako ste čovjek "reda radi", to su oni koji dolaze na sprovode tek tako da su bili, oni koji vam pišu HB, oni koji vam stave srce na video ili fotografiju, a uopće vas ne vole. I zato : ako je reda radi, nemoj....

 

 

Udruga Ponos Hrvatske tijekom cijele godine prikuplja priče o potencijalnim kandidatima za dodjelu nagrade.

Želimo odati priznanje ljudima koji su svojim djelima pokazali iznimnu ljudskost, inspirirali druge ili učinili nešto zbog čega su primjer drugima. Bilo da je riječ o spašavanju života, velikoj dobroti ili nevjerojatnoj hrabrosti - mi nemamo kategorija i sva su nam djela jednako važna i posebna." stoji na njihovoj stranici. Ove godine, među dobitnicima ove hvalevrijedne nagrade našla se jedna Dubrovkinja!

Naime, Tereza Buconić dio je Čarolije darivanja, Facebook grupe koja je usrećila mnoga ljudska srca. "Radi se o stranici gdje se objavljuju popisi želja djece zbrinute u domovima te starijih osoba, a svaki posjetitelj stranice može odabrati kojem će djetetu kupiti poklon. Kroz tri godine postojanja, izmamili su djeci i starijima osmijeh na lice nekoliko tisuća puta", kazala je tako Mirta Kišak Koch, inicijatorica i osnivačica ove grupe. Kasnije su joj se pridružile i druge mlade dame, pa tako uz Katarinu, Silviu i našu Terezu, ideja ide dalje.

Razgovarali smo s dvadesettrogodišnjom Dubrovkinjom, zanimalo nas je kakav je osjećaj primiti ovakvu jednu prestižnu nagradu.

- Jako je lijepo dobiti ovakvu neku nagradu, jer to znači da se humanitarni projekti znaju prepoznati i da je malo potrebno da se ljudi pokrenu i uključe, kazala nam je Tereza.

Kako je cijela ova ideja krenula?

- Sve je pokrenula Mirta, jednom božićnom čarolijom koja se potom "pretvorila" u onu rođendansku., dodaje skromno ova mlada cura. Pa da pojasnimo, svaki posjetitelj stranice Čarolija davanja može prema spiskovima koje cure objave odabrati koga želi usrećiti, je li to dijete, starija osoba, dječak, djevojčica. Uz spiskove piše i što je pojedinoj osobi potrebno ili što bi željela.

Tereza studira politologiju i socijalni rad, a kaže kako su cure iz različitih dijelova Hrvatske i sve djeluje online.

Širimo čaroliju dobrih osjećaja i uveseljavamo djecu koja žive u domovima, udomiteljskim obiteljima ili nesređenim obiteljima s poklonima za rođendane, a sada i starije osobe u domovima, piše na Čaroliji davanja, a mi vas ovim putem pozivamo i da se pridružite curama i mnogim divnim ljudima okupljenih oko ove stranice, a njih je već. preko 26000.

Bravo za našu Terezu, bravo za cure, bravo za sve one koji svoje vrijeme odvajaju za one kojima je to potrebno. 

 


 

Četvrta brigada je prvi put zajedno djelovala upravo na dubrovačkom ratištu. Pripadnici Treće Imotske bojne su tako, kao dio slavne Četvrte, sudjelovali  u deblokadi Dubrovnika i osvojili ono "neosvojivo", Golubov kamen.  U tim borbama poginuli su Vinko Žužul i Branko Kutleša, a u njihovu čast postavljene su i spomen ploče.

 

"Nalaze se točno iza Golubovog kamena, jedna se nalazi na samoj graničnoj crti, a druga nekih stotinjak metara na strani Bosne i Hercegovine", kaže nam Nikša Sentović, branitelj i vlasnik ovih tužnih fotografija, razlomljenih spomen ploča.

Neke su spomen ploče postavljene na drugim mjestima izvan naše granice ili neposredno uz nju također bile slomljene, pa su ih branitelji prebacili unutar granica Republike Hrvatske. Očito će to trebati napraviti i s ovim obilježjima, jer nekim ljudima ništa nije sveto.

"U rekonstrukciju javne rasvjete u Zatonu uloženo pola milijuna kuna.

U naselju Zaton-Bunica izvršena je ugradnja nove te djelomična rekonstrukcija postojeće javne rasvjete. Posljednja je to investicija u sustav javne rasvjete Grada Dubrovnika.

Ukupno su izvedena 33 stupa visine četiri metra, tri stupa visine pet metara, a postavljeno je i pet osmometarskih stupova.

Riječ je o zasjenjenim LED svjetiljkama na stupovima izrađenim od pocinčanog čeličnog lima postavljenim u razmacima od 20 do 25 metara.

Vrijednost ugovorenih radova koje je izvela tvrtka Elos d.o.o. iz Solina iznosi 459.688,90 kuna (bez PDV-a).", napisao je na svom Facebook profilu dubrovački gradonačelnik Mato Franković.

Page 10 of 69
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…