Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Nekih 120 kilometara od Dubrovnika, 12 kilometara od Mostara, u susjednoj nam BiH,  nalazi se bajkoviti Blagaj. Ispod naselja nalazi se Vrelo Bune, najvećeg krškog izvora u Europi. Kažu nam kako je rijeka Buna uvijek na 9 stupnjeva. Ovaj spoj prirode i ljudskih ruku nešto je što jednostavno morate vidjeti. Mjesto odiše poviješću, priča svoju priču. 

U antičko vrijeme na ovom području bila je ilirska utvrda i rimski castrum, a organizirana kršćanska zajednica u Blagaju prema najnovijim istraživanjima spominje se već od 5.stoljeća. Krajem 12.stoljeća zahumski župan Jurko za kneza Miroslava gradi i crkvu svetog Kuzme i Damjana, koju je 1194. posvetio dubrovački nadbiskup Bernandin. Blagajska ploča je jedan od najstarijih pisanih spomenika na hrvatskom jeziku. U povijesnim izvorima Blagaj se prvi put spominje 1423.u prepisci između dubrovačkih poslanika i dubrovačke vlade, vezano za misiju koju su Nikola Gučetić i Blaž Đorđić obavljali kod vojvode Sandalja Hranića Kosače

Za vrijeme osmanlija, Blagaj postaje sjedište blagajskog vilajeta i imao je sedam džamija. Turski sultan u 15. stoljeću, oduševljen ljepotom i silinom vode ( 43 kubika vode u sekundi ) koja izbija ispod dvjestometarske litice, nalaže da se sagradi derviška tekija, danas spomenik kulture. Pred tekijom piše kako su je izgradili derviši s porukom "Voljeti stvorenja radi Stvoritelja". Derviši su bili muslimanski mistici, osobe koje su težile visokim spoznajama o Bogu. Nastoje ostati u najvišim stupnjevima molitve. Prvi redovi derviša osnovani su u 12. stoljeću. 

Riječ "tekija" je perzijskog porijekla, a označava mjesto u kojem su se okupljali i boravili derviši, vršili vjerske obrede, a ponekad je služila i kao mjesto za odmor putnika namjernika. Ovaj se tekijski kompleks sastoji od turbeta (mauzoleja Sari-Saltuka i šeika Ačik-paše), soba za ibadet (molitvu), musafirhane (gostinjske sobe), kuhinje, hamama (kupaonice), avlije (dvorišta) i abdestane (mjesta za obredno pranje).

Prirodno-graditeljska cjelina Tekije u Blagaju nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine.

 

Danas vrelo Bune posjećuju turisti iz cijeloga svijeta. Ovaj kraj obiluje sunčanim danima, a uz put možete kupiti proizvode od voćki koje zbog povoljne klime uspijevaju na ovim prostorima poput marmelada i pekmeza, likera od šipka, smokava, bresaka. Odmah do tekije možete se i osvježiti, popiti čaj, kavu, nešto i pojesti i uživati u veličanstvenom krajoliku. 

Na dva sata od Dubrovnika, nalazi se ovo divno mjesto, nešto sasvim drugačije od već viđenog. Druga kultura, tradicija, povijest i običaji. Sve to možete doživjeti u jednom danu, u mističnom Blagaju gdje se priroda sljubila s čovjekom, u susjednoj nam Bosni i Hercegovini.

 

 

Nakon jučerašnjeg prosvjeda protiv svakog oblika nasilja, organizatorica Marijana Barać obratila se svima koji mogu pomoći: "Dragi fb prijatelji, do danas neki i niste čuli za priču Mirjane Kristović, a danas je čula cijela Hrvatska. Ta žena je ŽIVA, nakon svega sto je prošla,nakon muža koji joj je sjekirom deformirao lice, bori se kako zna i umije. Ja vas molim da svi učinimo što god možemo da ta žena dobije stalan posao i uredna, pristojna primanja, a ne kada dođe na razgovor da joj se reče kada bude sličila na čovjeka da se javi, pokažimo da smo ljudi. Također što je jako bitno, trebamo joj naći stan do 3000 kn mjesečno, da ne vlaži, može i jednosoban, za nju i troje djece. Četiri života ćemo i moramo staviti na noge, to je dužnost svih nas. Opet vas molim da ko god ima ikakva saznanja za posao i stan da se javi Mirjani ili meni, pa cu vas spojiti. Hvala."

Podsjetimo, Mirjana Kristović iz Župe dubrovačke je žena koju je suprug sa tri promila alkohola u krvi u noći sa 12.na 13.kolovoza 2014. isjekao sjekirom ili sabljom i unakazio lice. Mirjana traži posao pomoćnog kuhara, čistačice ili sobarice.

 

 

U dubrovačkom hotelu Lero su se ovaj vikend održavali tečajevi za vizažiste, ugradnju noktiju, maderoterapiju i ugradnju trepavica u organizaciji Akademije Mayer. Tim povodom razgovarali smo s Gizelom Brekalo, vlasnicom Akademije, koja se bavi održavanjem edukacija za sve vrste kozmetičkih zanimanja i usluga: masera, pedikera, depilacije, šminkanja, ugradnje noktiju, japanskog iscrtavanja obrva, maderoterapije..

- Imamo svoju školu u Zagrebu, tamo se tečajevi održavaju svakodnevno, a par puta godišnje odlazimo i u druge hrvatske gradove i održavamo edukacije prema broju polaznika. 

U Dubrovniku su već drugi put, kaže nam Gizela. Jako su zadovoljni odazivom zainteresiranih polaznica tečajeva.

- Svi završeni tečajevi se upisuju u radnu knjižicu kao dodatna zanimanja i certifikati vrijede u cijeloj Europskoj uniji. Tečajevi traju po potrebi, ali smo u Dubrovniku došli na tri dana, jer nismo mogli toliki broj polaznica drugačije izorganizirati. 

Buduće polaznice ovih tečajeva kontaktiraju Akademiju Mayer na njihovoj web stranici, telefonom ili Facebook stranici.. Nakon prijave na tečaj, moraju osigurati i svoje modele kako bi na njima mogle vježbati i pokazati svoje novostečeno znanje.

Pitali smo Gizelu ima li onih koji ne uspiju položiti tečaj.

- U pravilu polože. Doduše, ima zaista slučajeva gdje jednostavno ne možemo dati svoj potpis i certifikat. U tom slučaju ih pozovemo ponovno ili dođu kod nas u Zagreb. Naravno, taj nastavak tečaja je u tom slučaju besplatan, kada se dodatno educiraju.

Vlasnica Akademije Mayer kaže kako nije problem pratiti rastuće trendove u kozmetičkom svijetu. 

- Baza je uvijek ista, sve je ostalo samo nadograđivanje, postoje različite tehnike. Najbitnije je imati osnovno znanje, a onda ti se lako nadograditi na to.

O čemu Hrvatice najviše vode računa, što im je najvažnije, kojim se kozmetičkim uslugama najviše koriste?

- Definitivno šminkanje! Zasigurno, mi radimo sve, znači od prirodnog i svakodnevnog make-upa do izgleda mladenki, ali mislim da je tu presudan utjecaj medija. U moje doba to nije bilo tako, ali su se vremena promijenila. Danas gotovo sve cure imaju nokte i trepavice, a sa šminkom znaju i pretjerati, pa ne možete vidjeti razliku između djevojke od 17 i žene od 27 godina. Treba naći mjeru.

 

Danas, 17.ožujka završava 16. Mediteranski sajam, sajam zdrave prehrane, ljeovitog bilja i zelenog poduzetništva, najveće nacionalne manifestacije za male poduzetnike, obrtnike i OPG-ove u hotelu Tirena na Babinom kuku. Sajam već tradicionalno s veseljem posjećuju mnogi Dubrovčani i njihovi gosti, a jednako mu se vesele i oni koji izlažu i prodavaju svoje proizvode.

Stigli smo iz zadarske županije, općine Stankovci, u zaleđu Vodica i Murtera, nedaleko od autoputa. Imamo seosko gospodarstvo, u sklopu toga imamo i farmu svinja, pršutanu, pogon za proizvodnju mesnih proizvoda. Bavimo se i ugostiteljstvom, imamo jednu prekrasnu dalmatinsku konobu u masliniku, tako da pored svih naših delicija, služimo i kompletne ručkove i večere. Već petu godinu dolazimo u Dubrovnik, Dubrovčani su vrlo zahvalni kupci istančanog ukusa, vole dobre i kvalitetne stvari. Zadovoljan sam s prometom, ali i komunikacijom s ljudima ovdje, kaže nam Ante Roca, koji je u Tireni predstavio svoje mesne delicije.

OPG Grgo Lučić stiže nam u Dubrovnik s Hvara.

Imamo 23 proizvoda i stižemo na hrvatski jug već tri godine. Ova je godine bilo savršeno, drugi dan smo ostali bez proizvoda! Dogodine opet dolazimo, opet na isto mjesto i veselimo se susretu s ljudima koji su prepoznali kvalitetu naših proizvoda, kazala nam je gospođa Sanja Lučić koja prezentira i prodaje prirodnu kozmetiku, eterična ulja i sapune.

U prizemlju možete naći jedan jedinstveni štand, malu čokolateriju, sa ručno izrađenim pralinama i čokoladama različitih okusa.

Bavimo se proizvodnjom ručno rađenih pralina, čokoladnih tabli i nastojimo kroz okuse povezati Zelenu i Plavu Hrvatsku, što znači da povezujemo okuse autohtonih proizvoda, tipa lavande i smokve u kombinaciji s čokoladom. Drago nam je što nas ljudi ovdje već prepoznaju, vraćaju nam se stari kupci i što su prepoznali kvalitetu. Jako nam je važno što možemo prezentirati svježu čokoladu, što je danas nemoguće za naći i kupiti, kazala nam je Sonja Bošnjak iz Čokoladirnice Chade.

Iz daleke Slavonije, točnije iz Nove Kapele na sajam je stigao i  Danko Radičević.

- Stigao sam na ovaj dubrovački sajam s našim domaćim rakijama i likerima. Ovdje smo drugi put i jako sam iznenađen, toliko je sajam dobro posjećen, a ljudi odlično reagiraju na moje proizvode. Oduševljen sam!

Hvala Mediteranskom sajmu koji je nama svima omogućio doživjeti Hrvatsku u hotelu Tireni. Hrvatsku koja se ima čime podičiti. Vidimo se dogodine!

 

 

 

 

Nakon što se nazočnima obratila organizatorica dubrovačkog prosvjeda Marijana Barač, zahtjeve prema tijelima državne i vlasti te poruke svima nazočnima pročitale su dubrovačke glumice Izmira Brautović, Srđana Šimunović i Nika Lasić.

Prosvjed protiv nasilja #spasime, podržao je iznenađujuće velik broj Dubrovčana, koji su se danas u podne manje pet okupili pred crkvom svetog Vlaha. Nazočnima se obratila organizatorica Marijana Barač, a potom su poruke i zahtjeve tijelima državne vlasti čitale glumice Srđana Šimunović, Izmira Brautović i Nika Lasić.

Na prosvjedu je nazočila i Mirjana Kristović, koju je suprug 2014. na spavanju isjekao sjekirom po licu. Podsjetimo, Mirjana, majka troje djece podlegla je mnogim operacijama, a njezin muž se trenutno nalazi u kaznionici u Glini.

- Borac sam od malena, s devet godina sam ostala bez majke, s mlađim ocem, bratom i polupokretnom bakom. Imala sam djeda alkoholičara, majčinog oca, tako da znam što alkohol radi, ali nisam bila tipična žrtva nasilja. Prošla sam to što sam prošla, ali je sustav zakazao. Progovorila sam o svemu, jer nisam željela šutati. Moja se djeca sjećaju svega, pogotovo moja kćer, koja je imala tada devet godina. NJihov otac je bio kod suca za prijevremeni otpust, sudac je odobrio, ali se žalilo državno odvjetništvo, sada čekamo odluku vrhovnog suda. 

Iako se oca Mirjanine djece teretilo za pokušaj teškog ubojstva, prvotno je dobio četiri godine iako je za takvo djelo minimalna kazna deset godina. Međutim, nakon vještačenja u Vrapču, zaključilo se kako je smanjeno ubrojiv, priča nam ova mlada žena.

- Imao je 3 promila alkohola u krvi. Zaključao je sva vrata u kući tu noć i digao sve ključeve, tako da je pitanje koliko to nije bilo planirano, bez obzira na takvo stanje. Podigli su mu kaznu na šest godina, ali nakon 2/3 odležane kazne ima pravo tražiti puštanje. Moja kćer krivi sebe..kaže kako je tu noć nešto trebala učiniti, skočiti s prvog kata kuće. Nekidan se probudila plačući, sanjala je da se vratio i mene gađao kamenjima. 

Djeca redovno komuniciraju s ocem, a i Mirjanina svekrva ih je odvela da ih vidi, jer se žalio Centru kako ih nije vidio pune četiri godine.

Mirjana i dalje ide na kontrole, trebala bi napraviti i transplataciju kostiju, jer joj nedostaje dio kosti na licu. 

- Trebaju ljudi biti ovdje danas, neki ljudi kažu kako ih se ne tiče, kako to nije njihova stvar. Neki ovdje sjede i piju kavu, ne zanima ih. Jučer sam to bila ja, sutra možda nečije dijete može biti na mom mjestu. Upravo sada, neko dijete i neka žena negdje dobijaju batine, a mi se pravimo kako se to ne događa. Neću šutati, nisam se rodila da šutim, to mi nije normalno. Nije normalno da moje dijete danas živi ovakav život.

Na prosvjedu su prednjačile žene, ali bilo je i pripadnika muškog spola. Jedan od njih je svima znani dubrovački profesor, Ivica Hajdić:

- Došao sam ovdje dati potporu svim zlostavljanim ženama, svoj zlostavljanoj djeci, mislim da se u ovom društvu zlostavljanje jednostavno prešućuje. Mislim da je vrijeme da se kaže stop nasilju, da se nešto napravi po pitanju zakonodavstva, odnosno da se konkretizira, da to više ne bude puka demagogija. Sustav deklarativno štiti žrtvu, ali u stvarnosti, kada vidimo silne "daruvarce", praksa i stvarnost su nešto sasvim drugačije.

Organizatorica prosvjeda Marijana Barač, jako je zadovoljna prosvjedom.

- Na prosvjed sam se odlučila, na pitanje moje prijateljice Dubravke Škurle, koja me je pitala što je s Dubrovnikom. Povezala sam se s Jelenom Veljačom i Jelenom Perčin te njihovim timom i od njih sam dobila smjernice. Očekivala sam puno manji broj ljudi, izgleda da smo ipak oživjeli kao grad u ovom pogledu. Imam sreću što zbilja ne poznajem nikoga tko prolazi sličnu dramu, ali čitam po portalima kako se nasilje svakodnevno događa, pa evo i kod nas, uzmimo za primjer tragediju na Prijekome. Moramo se truditi odgajati djecu kako treba, na svima nama je odgovornost. 

Među prosvjednicima, zatekli smo i profesoricu Nikicu Anić.

- Svi smo svjedoci što se događa u hrvatskom društvu. Bilježimo porast nasilja, kako među partnerima, tako i vršnjačkog, nasilja nad životinjama, a sve to ukazuje da je hrvatsko društvo u dubokom problemu. Nisam sociolog da bi ulazila u analizu, ali kao običan građanin i prosvjetni djelatnik smatram da država treba postrožiti zakone, odnosno provoditi postojeće. U slučaju izvršenog nasilja moraju se sankcionirati nasilnici i pružiti pomoć žrtvama. Potrebno je ući u obitelj, jer se sama obitelj zatvori i ne traži pomoć koja joj je potrebna. Mi možemo prijaviti nasilje, ali je problem u sustavu koji tada zakaže. Sustav treba prodrmati i natjerati na djelovanje. 

- Ako je nešto ko dijete ili mlada osoba u problemu, treba se otvoriti, reći prijatelju, nastavniku, uvijek postoji netko. Veliki je problem, to moram istaknuti, što škole štede na stručnjacima. U našoj školi koja ima 500 učenika, država dozvoljava jednog psihologa na pola radnog vremena, što znači ponedjeljak, srijeda i petak. Ako se dogodi nešto u utorak, nema nikoga...Profesori nisu dovoljno educirani za to kako se nositi s kriznim situacijama. 

.

Leona Zucalo će krajem svibnja napuniti 15 godina. Dijete je s posebnim potrebama, jer je rođena u 26 tjednu trudnoće. Lele je neurorizično dijete, s oštećenjem mozga kao posljedicom krvarenja u mozgu, retinopatijom (slijepa je), ima cerebralnu paralizu, psiho-motoričko zaostajanje, ne govori i javljaju se povremeni napadi epilepsije. Uz sve to što smo dosada nabrojali, curica ima jaka napuhavanja u abdomenu, boli je pa viče, plače i samoozljeđuje se jer ne zna reći što je muči. Čupala je cijele pramenove kose, pa su je ošišali, tada je krenula na oči i uši, pa su je u splitskoj bolnici i vezali.

Već duže vrijeme njezina majka Vesna pokušava olakšati život svojoj kćeri. Međutim, nitko nije pronašao uzrok Leonine boli. Majka kaže kako joj se nekada činilo da se medicinsko osoblje ne trudi oko Leone, jer je "ionako dijete s posebnim potrebama", dok su zdravoj djeci radili puno pretraga i više vodili računa o njima. 

"Znam da doktori ne mogu pomoći da moja Leona prohoda ili progleda, ali mogu napraviti sve da je više ne boli. Nama je ovo trenutno najveći problem.", rekla je Vesna Tadić nakon prošlog izlaska iz splitske bolnice. Danas je odvela svoju kćer u dubrovačku polikliniku Marin med i nakon dugo vremena vidjela svjetlo u mraku hrvatskog zdravstva:

"U moru ovih ružnih i negativnih vijesti koje nažalost svakodnevno čitamo moram vam opisati jedno predivno iskustvo sa jednim nasim dubrovačkim doktorom. 
Naime, moje kćer koja je inače dijete sa posebnim potrebama već par godina muku muči sa gastroenterološkim problemima nadutosti, vjetrova, proljeva itd. Doktori s Medareva (neću ih imenovati) su nas uputili u Split i od tad živimo na relaciji Dbk-Split kako bi se otkrilo sto se točno s njom događa, odnosno kako bi se pronašao uzrok. Nažalost, to se još nije dogodilo. U Splitu smo ležali par put na odjelu, konkretno se nista nije napravilo.

Znači još uvijek niti gastroskopija niti kolonoskopija, iako molim da se naprave te pretrage već više od godine dana. Našli su joj kamence na žuči, operirali to i naravno problemi su se nastavili jer nisu vezani bili za kamenac iako su oni cijelo vrijeme govorili kako nema potrebe išta drugo raditi dok se kamenac ne riješi.


U utorak moramo doći u Split sa nalazom UZ abdomena i vodim je u Marin Med gdje nas dočekuje dr Ivan Čurlin. Čovjek nije mogao vjerovati kako je Leona jako napuhana, jetra joj je doslovno u prsnom košu, slezena isto. Rekao je da je stanje zaista jako ozbiljno i da joj je vrat pun limfnih čvorova (nikad nam to nitko nije rekao), da se situacija mora ozbiljno shvatiti i poduzeti i učiniti sve pretrage kako bi se u što kraćem roku doslo do uzroka problema i pristupilo se rješavanju istoga. Napisao mi je koje sve nalaze Leona treba napraviti i nakon toga se treba odlučiti kojim kontretnim pretragama treba pristupiti. U tih cca 20ak min sam osjetila vise empatije i ljudskosti nego u cijelih ovih godinu i po dana lutanja po razno raznim doktorima. Uglavnom, što sam htjela reći, jest da ipak ima predivnih doktora koji su prije svega ispod te medicinske kute ljudi i koji suosjećaju. Svaka čast doktore sto ste ostali čovjek i moje preporuke uvijek imate. Hvala Vam jer ste mi vratili nadu da je nekome ipak stalo do Leone i da će se ipak nešto riješiti jer tako mora biti! Hvala Vam!"

"Morala sam paziti kako čašu odlažem na stol, jer ga je jako nerviralo kad bi čuo taj zvuk. Potom bi uslijedile batine... dio je teksta koji sam pročitala još kao cura i pitala se uvijek kako to netko može trpiti. Gledala sam jedan film, po istinitoj priči, koji nikada nisam zaboravila. Radilo se o ženi koja je imala sina iz prvog braka i u drugom dobila drugog sina. U tom drugom braku bila je teško, najteže zlostavljana. Njezin mili muž je tukao do besvijesti, dovodio psa da ima s njom seksualni odnos, pišao u čašu pa joj davao da pije. Dijete je moralo jesti što voli i ne voli i ako bi povratilo, moralo bi i to pojesti. Idiot je bio i naoružan i nemalo puta prijetio oružjem. Policajci su mu bili prijatelji i sve je prolazilo u tonu "tako nešto je normalno u obitelji". Dok sam gledala taj film zamišljala sam kako ga ubijam (nemojte mi o tome kako se nasilje ne rješava nasiljem, jer bi svi imali istu pobudu). Film je snimljen za male ekrane jer je to presedan u američkom pravosudnom sustavu: u posjet im je došao njezin sin iz prvog braka i onda je kreten udario i njega. Tu joj je pukao film jer je ovako razmišljala: ja sam mu žena, a naš sin je zajednički, ali moje dijete iz prvog braka ovo ne mora trpiti. Kupila je pištolj i ubila ga na spavanju. Porota ju je potpuno oslobodila svake krivnje iako se nije radilo o trenutnoj samoobrani.

Kao cura sam mislila da su te žene same krive što trpe fizička i psihička zlostavljanja, a onda sam odrastajući shvatila da te žene često nemaju kud, pogotovo prije kada nije bilo Sigurnih kuća. Sustav je štitio zlostavljače više nego danas. Ljudi se nisu htjeli miješati u "tuđa posla". Bojale su se jer su im nasilnici prijetili i na poslu, dolazili, sramotili, vrijeđali, pa često nisu radile. Bez financijskih sredstava, nerijetko i bez obitelji, kuda da idu s djecom? Pa su trpile, šutale, radi djece..... Sakrivale svoje modrice, vidale svoje rane same, šutke, srameći se, govorile kako su pale niz skale, djeci i dalje pružale smiješak u stilu "ništa se ne događa". 

Prosvjed #spasime se trebao dogoditi jučer. Trebao se dogoditi prije puno godina, trebale smo dići glas protiv nasilja. Ima i žena nasilnica, ali muškarci ipak prednjače u svemu tome, pa se nekako više obraćam ženama. Tko će, ako ne mi sada? Moramo stati jedna uz drugu, da se više nikada ne dogode batinanja, bacanje djece preko balkona, premlaćivanje djevojke usred kafića, nova Mirjana Kristović ili  ubojstvo poput onog na Prijekome.

Nemojte misliti kako se to događa nekome drugome, svaka treća žena u svom životu doživi zlostavljanje! Nije zlostavljanje samo fizičko, nekada je ono psihičko i puno gore: "ne vrijediš ništa, ja te hranim, kurvo, nećeš ti niđe bez mene, tko te zvao na telefon, kako si se to obukla...." sve je to omalovažavanje i sigurno nije ljubav.

Nemojte reći neću doći na prosvjed jer ne volim Jelenu Veljaču, jer je ona samo pokrenula prosvjed i nije bitna u ovoj priči. Bitne su žene i djeca koji svakodnevno trpe zlostavljanje. Nemojte reći "neću doći na prosvjed jer smatram abortus nasiljem". Pitam vas kakve veze ima pobačaj sa zlostavljanom djecom i majkama? Ako želite spasiti život, onda se valjda treba jednako boriti za onaj rođeni i nerođeni? Sve drugo je licemjerje.

Nemojte reći neću doći na prosvjed jer kašljem, nemam vremena, dobila sam stvari. Ne postoje izgovori za učiniti nešto dobro za sve nas. Žene su se stoljećima borile za svoja prava, u ime svih onih žena prije nas, za sve one žene koje su dobile šamar, koje su silovane, maltretirane, ponižene i zgažene, dignimo glas...Inače smo i mi ti koji smo ih ošamarili. Još jednom. 

DUBROVNIK, 16.3. PODNE MANJE PET- CRKVA SVETOG VLAHA. BIT ĆU TAMO, A TI?

 

 

U posljednje vrijeme često možete čuti riječ ADHD, mada mnogi zapravo ne znaju što znači niti što obuhvaća taj poremećaj ponašanja. Mnogi misle da su ta djeca neodgojena i razmažena i ne razumiju s čim se nose njihovi roditelji nose. Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću je stanje pojačane motoričke aktivnosti. Osobine djece s ADHD-om : -rade prebrzo i čine nepotrebne greške,teško razumiju kolektivne upute,govore i šapuću sami sebi,često mijenjaju planove,preuzimaju rizik,doživljavaju ono čime se trenutno bave cijelim svojim bićem, loše funkcioniraju u stvarima koje nisu vezane za njihove interese, imaju hiperfokus na nešto što ih jako interesira, ne razmišljaju linearno već pojmovno u širinu, ne primjećuju detalje, podsvjesni svijet za njih nema granica, ne slušaju kad im se obraća, odlete usred razgovora kad im razgovor nije zanimljiv, nemaju smisao za organizaciju, kratko su skoncentrirani i brzo se dosađuju. Imaju potrebu za konstantnim kretanjem, teško im je mirno sjedati,ne mogu čekati u redu, davaju odgovor na pitanje prije nego je do kraja postavljeno, upadaju u razgovor.

ADHD-ovcima je vrlo teško nositi se sa obrazovnim sustavom. Zbog nedostatka koncentracije, upadanju u riječ,ometanju drugih,zaboravljanja domaćih radova, pribora itd,često ih se etiketira kao zločeste,nemarne i problematične.

ADHD se u pravilu dijagnosticira djeci sa posebnim potrebama, koja su istovremeno impulzivna i imaju manjak koncentracije,a što može biti i posljedica nekog drugog poremećaja ili oštećenja. Osobe sa laksim oblikom ADHD-a su one kojima je obrazovni sustav problem,ali njihovo ponašanje ne stvara problem u obitelji ili radnom mjestu i u tom slučaju se ADHD često i ne dijagnosticira. Međutim u slučajevima gdje se poremećaj odražava na svim poljima,od društvenog, obiteljskog do školske ili radne okoline, u tom slučaju te osobe ne mogu samostalno živjeti i funkcionirati, imaju problema sa socijalizacijom i općenito sa odnosima.

Danas, kad naiđete na neke članke tom poremećaju ili preletite po društvenim mrežama možete uočiti dvije stvari o kojima govore roditelji djece s ADHD-om: žale se na neprilagođeni školski sustav i nerazumijevanje funkcioniranja njihove djece te navođenje kako su njihova djeca izuzetno kreativna,maštovita uz obavezno navođenje poznatih osoba koje su navodno imale ADHD, kao što su Einstein,Mozart,Hitchcock ili Jim Carrey. Međutim,ono što čujemo i vidimo mimo članaka i komentara na društvenim mrežama je jedna druga stvar o kojoj se malo piše,a to je TAMNA STRANA ADHD-a.

-Moje dijete po noći uopće ne spava, rekla nam je jedna mama koja je htjela ostati anonimna.

-Po cijele se noći budi, govori,priča. Zaspe u četiri, probudi se u sedam, a vi morate ići na posao i funkcionirati cijeli dan. I tako godinama. ADHD-ovci se poprilično deru kad govore, pa tako i moj dječak koji danas ima 11 godina. Cijeli dan viče i ponavlja jedno te isto,jer mu je to zabavno, dok me ne zaboli glava. Učenje je priča za sebe, morate ponavljati sto puta ne bi li vas doživio, sam ne može učiti jer mu koncentracija leti i ne može se usredotočiti na ono ispred sebe. S ničim nije zadovoljan,interesi su mu momentalni i stalno izmišlja nešto drugo. Jako je svađalački raspoložen i impulzivan. Ispadi su svakodnevni i s njima sve teže i teže izlazimo na kraj. Baca predmete po stanu,viče, pa na kraju plače. Mnogi će roditelji koji nemaju takvo dijete u obitelji davati savjete „ ja to ne bi tako,ja to ne bi dopustila, ja bi to drugačije uradila“, zato kažem, vjerujte mi sve sam pokušala: pričanje, ignoriranje, kažnjavanje, psihologe, defektologe i psihijatre.Terapija mu je promijenjena puno puta. Nisam bila za lijekove,za tu kemiju, ali moje dijete nije spavalo, ni po danu ni po noći, bio je još razdražljiviji,plačljiviji, svađalački rastrojen, kao da ima konstantni PMS, kiselo se smije ova umorna mama.

- Škola je posebna priča. Koncentracija mu opadne nakon cijelih dvadeset minuta. Zna se dogoditi da prvi sat odgovara naučeno gradivo i dobije čak vrlo dobar ili odličan, ako ga pitaju zadnji sat onda može dobiti i nedovoljnu ocjenu jer je kraj nastave i koncentracija gotovo više i da ne postoji. Uz to,ne može naučiti recimo u petak za ponedjeljak jer će zaboraviti naučeno. Možete li zamisliti kako mu je teško nositi se sa izazovima u školi, a bojim se onoga što me čeka u višim razredima. Ukoliko nemate učiteljicu koja razumije o čemu se radi, vaš život se pretvori u pakao! Poznam i djecu s ADHD-om koja imaju problem u socijalizaciji, što s mojim djetetom nije slučaj.

Pitamo se ima li tko pomoći ovim roditeljima na izmaku snaga? Koji se bore sa svojom djecom, sa sustavom, okolinom, susjedima? Što im preostaje? Život im se sveo na viku, svađe, objašnjavanja i suze..dvadeset sati dnevno. Jedan roditelj djeteta koje ima ADHD ili autizam je kronično iscrpljen. Ti ljudi žive u kaosu. Problem u ponašanju je jako velik problem za cijelu obitelj. Nisu to samo djeca koja imaju poremećaj koncentracije, to su vrlo rigidna djeca, teško odgojiva s kojima nije lako i koja često „u šaci“ drže cijelu obitelj. Često muškarci odu, čast izuzecima i ostave majku da se sama nosi s problemom.

Page 8 of 70
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…