Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Danas je Dan osoba s autizmom. Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga, a glavne karakteristike su slaba ili nikakva komunikacija i socijalna interakcija te ponavljajući obrasci ponašanja koji se javljaju u ranom djetinjstvu. Autizam je jedan od pet pervarzivnih razvojnih poremećaja, a od ostala četiri poremećaja iz autističnog spektra tu su Aspergerov sindrom, Dječji disintegrativni poremećaj, Rettov sindrom i Pervarzivni razvojni poremećaj ne drugačije određen.
Autizam je u velikome porastu, pa se tako danas smatra da je svako 110.dijete autistično.
Jedan broj autistične djece je sklon agresiji ili autoagresiji pa istraživanja kažu kako su ta agresivna djeca obična i ona koja uz autizam imaju i mentalnu retardaciju. Najmanje trećina osoba s autizmom ne razvije govor potreban za komunikaciju s drugima.
Sve je to autizam. I još mnogo više od toga. Autizam je mnogim majkama i očevima svakodnevnica. Hvatanje pogleda svog djeteta. Godine koje prolaze dok ne izusti jednu riječ.
Oni konstantno, 24 sata moraju paziti na svoju djecu. Oni moraju podnositi čudna vrištanja, čekati da dijete izusti prvu riječ- godinama. Potrebni su sati, dani, mjeseci i ponekad godine za neke stvari koje druga djeca nauče za tren.
Poznam mnoge roditelje koji imaju djecu s nekim oblikom autizma. To su za mene, najhrabriji ljudi na svijetu. Oni sebi ne mogu priuštiti normalan san, jer im djeca malo spavaju, bude se i vrište, ponekad znaju odlutati.
Oni žive u strahu za svoju djecu jer nikada ne znaju što će učiniti. One žive svaki dan sa ponavljajućim obrascima koji ako se zbog bilo čega prekinu izazivaju kod djece napade bijesa.
Ti su ljudi najstrpljivije osobe koje znam. Oni plaču u tišini. Oni plaču kad su same. Oni žive autizam svaki dan.
I znate što, lijepo je što se obilježava Dan autizma, kako bi se osvijestila okolina u kojoj živimo. Međutim, što to znači roditeljima autistične djece? Što im znači kada im nitko ne može pomoći u trenutku kada njihovo dijete lupa glavom o zid do krvi? Što im znači u trenutku kada vrište satima? Osjećaju se usamljeno u svom životu, u svojoj borbi. I ljudi ponekad od njih odu, teško im je gledati takav život. Ode često i suprug, jer ne može podnijeti takav svijet. Mnoge žene ostaju same u svijetu autizma u koji ih je povuklo njihovo dijete. Onaj isti svijet iz kojega ga svim svojim snagama pokušavaju izvući vani. Da se njihovo dijete smiješi, da ih pogleda, da im kaže da ih voli.
Roditelje djece s autizmom smatram herojima. Oni se vesele najminimalnijem pomaku, svakoj izgovorenoj riječi, slave to nego najveći blagdan. Njihov je svaki dan težak, ali oni idu dalje. S glavom gore, za svoje obitelji, za svoju djecu. Oni imaju najširi osmijeh, puni su ljubavi za sve. Mislim da im je Bog dao autizam u njihove domove jer je to njihovo iskušenje, jer oni to mogu, jer su jaki, jer su hrabri. I jer ne posustaju.
Završit ću ovaj tekst riječima koje nisu moje, ali oslikavaju osjećaj roditelja djece s ovim poremećajem:
Udaljio nas je od prijatelja, udaljio od obitelji, rodbine, voljenih, dragih, manje dragih. Postali jedni drugima strani i daleki. Neke prijatelje iz mladosti nikada nećemo vidjeti, a sve zbog njega. Zbog nemogućnosti, zbog nedostajanja vremena, zbog okolnosti. Nikada više nećemo živjeti život, kakav smo živjeli prije njega. Nikada više neće biti lako.
Neki ne znaju. Ali, ipak. Žao mi je zbog svih tih izgubljenih veza, koje se nikada više neće ponovno spojiti. Od kako je došao i zauzeo glavno mjesto u našim domovima, postavio se na tron i ne silazi, sve se vrti oko njega. Njega se sve pita, njega se sve moli, bez njega ništa ne ide, ništa ne može i ništa se ne smije. On upravlja.
Ko?
Znaj oni koji su sve njemu podredili. Znaju oni koji ga i proklinju i vole. Znaju oni, koji ustaju i liježu s njim. Znaju oni koji ga žive.“ (A.M.)

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković i ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik Marijo Bekić potpisali su danas sporazum o suradnji na realizaciji projekta izgradnje i opremanja senzoričkog parka. 

- Ovo je projekt koji je iznimno važan Gradu Dubrovniku, već mogu najaviti kako ćemo u idućem rebalansu, na traženje OB Dubrovnik dati 5 milijuna kuna sredstava za unaprjeđenje skrbi pacijenata. Puno je projekata koje radimo zajedno. VIše je razloga zašto senzorički park u okviru bolnice, prije svega dostupnost parka. Postojala je ideja za senzoričkim parkom na Montovjerni, smatramo zbog izgradnje studentskog centra. škole i drugih sadržaja da bi to bilo pretjerano pa mislimo kako je ova lokacija adekvatnija, uvodno je rekao dubrovački gradonačelnik Mato Franković.

- Potom se novinarima obratio i ravnatelj OB Dubrovnik, dr Marijo Bekić: - Kao ravnatelj bolnice, djelatnik i stanovnik Dubrovnika čast mi je da upravo u našoj generaciji zapao jedan ovakav častan i humani trenutak, da onima kojima je to najpotrebnije pružimo pomoć izgradnjom ovakvog jednog objekta kao što je senzorički park. Ovo nije prva naša donacija, znate kako smo za potrebe Dva skalina dali dio našeg zemljišta. Ovo je kruna suradnje Grada i OB Dubrovnik na svekoliku korist naših najmlađih. Bolnica će uvijek ostati socijalni partner, ustanova u kojoj će se svi moći osloniti. Završena je i izgradnja i zapošljavanje stručnjaka u Poliklinici za mentalno zdravlje, vidjet ćemo hoćemo li organizirati svečano otvaranje ili samo početi sa radom, najvjerojatnije idućeg tjedna. Većina onih koji će biti zaposleni u Poliklinici su iz Dubrovnika, ali dovodimo recimo i psihologicu iz Zadra. Ovo nije jedini projekt koji u suradnji s Gradom trenutno radimo, pred nama je i rekonstrukcija bazena pri fizikalnoj terapiji. Zaista imamo jednu pozitivnu situaciju, pa tako imamo u sklopu bolnice dječji vrtić, veliki odjel pedijatrije koji ćemo još proširivati, spomenutu Polikliniku i ovakve dodatne sadržaje kojima se zaista rijetko koji grad u Hrvatskoj, možda i nijedan, ne može pohvaliti. Zahvaljujem gradonačelniku i aktivno uključenim pročelnicima odjela koji su omogućili da se i ovaj ugovor potpiše.

- Procijenjena vrijednost ovog projekta je do 2 milijuna kuna, znat ćemo kada bude spremna projektna dokumentacija. Nalazit će se u neposrednoj blizini postojećeg Centra za djecu s poteškoćama u razvoju. Grad Dubrovnik će sponzorirati i kupnju neurofeedback aparata tako da ćemo u krugu od sto metara imati zaista kompletnu uslugu. Zato smo i razmišljali o izmještanju senzornog parka iz prostora Čokolina zbog postojećih problema koji su evidentni, a koji će izgradnjom nove škole biti još više izraženi. dodao je pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Đivo Brčić

 

Ta priča kako su Dubrovčani prodavali vodu i nisu branili Grad, nije od jučer. Međutim, računaš, prošle su godine, valjda su ljudi kalmali s tim komentarima, a postoje i tolika videa, članci, svjedoci tog vremena, pa će jednom zauvijek ti mrzitelji svega našeg prestati. Stoga sam se vrlo neugodno iznenadila pročitavši komentare "Velikih Hrvata" na društvenoj mreži. "Dabogda vas Trebinjci zaklali i silovali kao 91..."Niste vi Hrvati, vi imate gene mješane švercerske tursko-mletačke..vaši su sve zasluge sebi pripisali, a nismo ih baš viđali na liniji..", " došle budale iz Splita i drugih gradova branit Dubrovnik. Zauzvrat su nam naplaćivali vodu.." Ne treba nama govor mržnje s one strane granice, pored naših vlastitih mrzitelja. Ne razumijem to, jer volim svaki dio Lijepe naše, Slavoniju, Međimurje, Zagorje, Istru, Dalmaciju...

Vrijeđanje, pljuvanje po Dubrovčanima prelazi sve granice dobrog ukusa. Svake godine izađe fotografija računa kafe ili soka u Dubrovniku, pa na stotine komentara o gosparima, o našoj legalnoj pljački, a završi obavezno komentarom o bježaniji u Domovinskom ratu. Prodavanje vode je glavna tema mnogih naših državljana. Pa da neke stvari zauvijek razjasnimo: Dubrovčani gospodo draga, VODE NISU IMALI! Stajala sam skupa sa sestrom, svakog dana u redu za vodu. Dobiješ onoliko koliko te dopadne, pa to raspodijeliš da imaš za kuhanje, umivanje i piće. Morem smo zahode zalijevali...Pišete kako smo u kafićima prodavali vodu? Ponavljam, Dubrovnik u svojim najtežim danima vodu nije imao. Kada je voda stigla, zašto bismo je prodavali, kad je bilo na svakom kantunu? 

Dalje, poznata je priča kako Dubrovčani nisu branili svoj Grad. Gospodo draga, iz svakog se grada bježalo....Pa tako i iz Dubrovnika, ali ništa više od ostalih hrvatskih mjesta. Netko je bježao jer je smatrao kako je ugrožen, netko jer ga je bilo strah, u njihove razloge neću ulaziti. Ljudi koji su branili Dubrovnik bili su njegovi stanovnici, uz pomoć ostalih hrvatskih branitelja koji su u Dubrovnik stizali. Oni su zajedno ostavljali svoje kosti po položajima po i oko Dubrovnika. Zbog njih svih, zbog pokojne braće po oružju, sram vas može biti da tako pišete, mislite i pričate. Oni nisu za to ginuli. Oni su ginuli za slobodnu Hrvatsku, za našu djecu, oni nisu birali krvna zrnca pa pitali jesi li ti po nacionalnosti Bošnjak, Srbin, Mađar ili Nizozemac, njima nije bilo važno koje si vjeroispovijesti, kojem se Bogu moliš, njima nije bilo važno imaš li osnovnu školu ili magisterij. ONI SU GOSPODO, ZAJEDNO BRANILI GRAD. 

Nekoliko je članova moje obitelji branilo Dubrovnik. Mnogi su moji prijatelji branili Dubrovnik. Neki su ostavili svoje živote. Zbog svih njih, prestanite više, prestanite sa blaćenjem, jer niste veći Hrvati kad pljujete po velikoj žrtvi koju je Dubrovnik dao. Spominjali su pojedinci kako Dubrovčani nikada ne bi branili druge gradove, jer eto, nisu ni svoj. Ni to vrli kauč komentatori, nije istina. Postoje ljudi koje su odveli iz Vukovara u srpske logore, a bili su-Dubrovčani...Znate li kako su neki moji sugrađani bili i dijelom velike Četvrte? Ne znate ili znate, ali i dalje pljujete? Mene to boli, zbog svih njih, jer nije u redu, jer naša djeca to čitaju, jer iskrivljujete našu povijest. 

Dubrovnik je bio Republika, imao infrastrukturu kada su mnogi europski gradovi bacali govna kroz prozor. Dubrovnik je bio muza mnogim umjetnicima..Dubrovnik je grad kulture, tradicije, običaja. On mirita da začepite. Miritaju svi naši momci i djeca koju smo tih ratnih godina zakopali. Zašutite zauvijek, jer kako je napisao jedan moj prijatelj: Boninovo je naša istina.

 

Mila Rončević, djevojčica je s koja nema još ni  dvije godine, a već godinu dana vodi bitku s leukemijom u dječjoj bolnici Kantrida u Rijeci. Obitelj Rončević našla se u poteškoćama jer je  njezino liječenje nemoguće uspješno nastaviti u Hrvatskoj i Europi. 

Apel Milinog tate Marina objavljujemo u cijelosti:

Dragi rođaci i prijatelji,

ovo je Mila Rončević, moja i Sanjina mlađa kćer. Mila ima nepune 2 godine i već se godinu dana bori s leukemijom (akutna mijeloična megakariocitna leukemija AML M7). U Europi uspješan nastavak liječenja nije moguć i Milina zadnja šansa za život je liječenje u Children’s Hospital of Philadelphia. Troškovi liječenja su vrtoglavi, procjenjuju se na oko 1.000.000,00 USD. (Točan iznos kroz dan dva, čekamo)

Ovim putem molimo sve koji mogu izdvojiti koju kunu za pomoć našoj Mili da uplate koliko mogu i žele na HR36 4133 0063 1100 0264 4 na ime Marin Rončević, opis plaćanja obavezno - “darovanje za zdravstvene potrebe - liječenje Mile Rončević”. Svaka kuna je dobrodošla i svaka minuta je važna. Za plaćanja iz inozemstva, BIC/SWIFT je SKOVHR22.

P.S. za svaki trošak će biti vođena evidencija dostupna na uvid. Za Miline nalaze sa cjelovitom dijagnozom i planom liječenja javite se Martina First, šogorica u inbox. 

Majka sam, Bogu hvala, evo ima 18 godina. Imam dva sina i svako malo ih u čudu pogledam i pitam se kad su tako narasli veliki, prerasli me, što svakako s obzirom na moju visinu, nije problem. Sjećam se mojih dvadesetih, kad je svak nekako uzimao za pravo da me pita kad ću rodit i mislim li se udavat. Rodit sam htjela, udavat se, baš i ne, ali eto, život me odnio u tom pravcu, da sam rodila, a i udala se.. Međutim, svi vam to prezentiraju kao bajku i Pepeljugu..ono budeš eto jadna i nesretna pa se na nekom balu u tebe zaljubi princ, ostaviš crevlju neđe na skalama pa te on kukavicu traži. I onda rodiš djecu i svi ste veseli, zdravi, lijepi i živite tako do kraja života.

I onda-tres. Kakva crna bajka..Rodiš, ono malo nešto od tri i po kila kriči po svu noć, pa paraš panda sa crnim kalaturama oko očiju. Neće da jede, riga, pljuva, baca, ne da ti živit. Prvo grčevi, pa zubi, pa viroze, uglavnom urla nekih dvije, tri godine dana. U međuvremenu slušaš savjete o mijenjanju posteljine svako tri dana, o iskuhavanju kuhinjskih krpa na špaheru, o bakterijama, zdravoj prehrani, sjemenkama, moraš znat što najbolje skida fleke, sa robe, tapita, zidova. Nisi domaćica ako nisi učinila kolač barem dva puta u setemani, a i zamijesila kruh svojim najmilijima. Za Uskrs i Božić moraš spravit najmanje 15 vrsta kolača, kuća ti se mora blistat, ne smije te niko nać nespremnu ili naić na pilo puno neopranih pjata. Zaboravila sam reć, moraš imat i uvrh glave pedeset kila i lijepo izgledat, bit šesna, ne smrdit na Domestos, valjda da te muž ne ostavi. I onda ti tako rodiš djecu, vodiš ih vanka svaki dan, jer je važno da su na zraku, praviš zdrave obroke, satareš se oko kuće, sebe, organiziraš najveselije rođendane, blagdane i svece.

I onda shvatiš da je film zapravo pošo nase. Da je obrnuto, da je princeza postala Pepeljuga. Da nisi sretna, jer si u svom tom nastojanju da budeš savršena, izgubila sebe. I pošalješ sve to u neku stvar. Shvatiš da je dovoljno da bude dovoljno čisto da doma niko ne dobije lepru i da se svi raduju kad napraviš kolač jednom u dva mjeseca. Shvatiš da ako djeca urlaju i zahtijevaju, ne obadaš, nego ti na jedno uđe, a na drugo izađe. Shvatiš da neće propast svijet, ako ti se ne da kuhat objed, pa naručiš pizzu. Shvatiš da oni koji te vole, neće ni primijetit tvojih pet kila više. Shvatiš da je život nešto sasvim drugo.

A što se tiče drečavaca s početka priče, danas tinejđera, i danas ih poželim bacit s balkona. Ipak, oni su razlog mog postojanja.

Drage žene, ne mora se ništa. Osim biti sretan. Sreća su trenuci, oni u kojima ste svoje. Imale djecu, nemale, bile udane, neudane, rastavljene, samohrane, učinite život po svojoj mjeri. Nemojte gubiti vrijeme na stvari koje su toliko nebitne. Budite hrabre, zakoračite u život, jer ionako kratko traje i sve brzo prolazi. Bavite se onim što volite, dišite punim plućima. Nemojte da vam jednog dana bude žao, što niste živjele kako ste htjele. Jednom je netko, puno pametniji od mene, rekao: „Najveći ženin uspjeh je ako negdje putem ne izgubi osmijeh.“

Nekih 120 kilometara od Dubrovnika, 12 kilometara od Mostara, u susjednoj nam BiH,  nalazi se bajkoviti Blagaj. Ispod naselja nalazi se Vrelo Bune, najvećeg krškog izvora u Europi. Kažu nam kako je rijeka Buna uvijek na 9 stupnjeva. Ovaj spoj prirode i ljudskih ruku nešto je što jednostavno morate vidjeti. Mjesto odiše poviješću, priča svoju priču. 

U antičko vrijeme na ovom području bila je ilirska utvrda i rimski castrum, a organizirana kršćanska zajednica u Blagaju prema najnovijim istraživanjima spominje se već od 5.stoljeća. Krajem 12.stoljeća zahumski župan Jurko za kneza Miroslava gradi i crkvu svetog Kuzme i Damjana, koju je 1194. posvetio dubrovački nadbiskup Bernandin. Blagajska ploča je jedan od najstarijih pisanih spomenika na hrvatskom jeziku. U povijesnim izvorima Blagaj se prvi put spominje 1423.u prepisci između dubrovačkih poslanika i dubrovačke vlade, vezano za misiju koju su Nikola Gučetić i Blaž Đorđić obavljali kod vojvode Sandalja Hranića Kosače

Za vrijeme osmanlija, Blagaj postaje sjedište blagajskog vilajeta i imao je sedam džamija. Turski sultan u 15. stoljeću, oduševljen ljepotom i silinom vode ( 43 kubika vode u sekundi ) koja izbija ispod dvjestometarske litice, nalaže da se sagradi derviška tekija, danas spomenik kulture. Pred tekijom piše kako su je izgradili derviši s porukom "Voljeti stvorenja radi Stvoritelja". Derviši su bili muslimanski mistici, osobe koje su težile visokim spoznajama o Bogu. Nastoje ostati u najvišim stupnjevima molitve. Prvi redovi derviša osnovani su u 12. stoljeću. 

Riječ "tekija" je perzijskog porijekla, a označava mjesto u kojem su se okupljali i boravili derviši, vršili vjerske obrede, a ponekad je služila i kao mjesto za odmor putnika namjernika. Ovaj se tekijski kompleks sastoji od turbeta (mauzoleja Sari-Saltuka i šeika Ačik-paše), soba za ibadet (molitvu), musafirhane (gostinjske sobe), kuhinje, hamama (kupaonice), avlije (dvorišta) i abdestane (mjesta za obredno pranje).

Prirodno-graditeljska cjelina Tekije u Blagaju nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine.

 

Danas vrelo Bune posjećuju turisti iz cijeloga svijeta. Ovaj kraj obiluje sunčanim danima, a uz put možete kupiti proizvode od voćki koje zbog povoljne klime uspijevaju na ovim prostorima poput marmelada i pekmeza, likera od šipka, smokava, bresaka. Odmah do tekije možete se i osvježiti, popiti čaj, kavu, nešto i pojesti i uživati u veličanstvenom krajoliku. 

Na dva sata od Dubrovnika, nalazi se ovo divno mjesto, nešto sasvim drugačije od već viđenog. Druga kultura, tradicija, povijest i običaji. Sve to možete doživjeti u jednom danu, u mističnom Blagaju gdje se priroda sljubila s čovjekom, u susjednoj nam Bosni i Hercegovini.

 

 

Nakon jučerašnjeg prosvjeda protiv svakog oblika nasilja, organizatorica Marijana Barać obratila se svima koji mogu pomoći: "Dragi fb prijatelji, do danas neki i niste čuli za priču Mirjane Kristović, a danas je čula cijela Hrvatska. Ta žena je ŽIVA, nakon svega sto je prošla,nakon muža koji joj je sjekirom deformirao lice, bori se kako zna i umije. Ja vas molim da svi učinimo što god možemo da ta žena dobije stalan posao i uredna, pristojna primanja, a ne kada dođe na razgovor da joj se reče kada bude sličila na čovjeka da se javi, pokažimo da smo ljudi. Također što je jako bitno, trebamo joj naći stan do 3000 kn mjesečno, da ne vlaži, može i jednosoban, za nju i troje djece. Četiri života ćemo i moramo staviti na noge, to je dužnost svih nas. Opet vas molim da ko god ima ikakva saznanja za posao i stan da se javi Mirjani ili meni, pa cu vas spojiti. Hvala."

Podsjetimo, Mirjana Kristović iz Župe dubrovačke je žena koju je suprug sa tri promila alkohola u krvi u noći sa 12.na 13.kolovoza 2014. isjekao sjekirom ili sabljom i unakazio lice. Mirjana traži posao pomoćnog kuhara, čistačice ili sobarice.

 

 

U dubrovačkom hotelu Lero su se ovaj vikend održavali tečajevi za vizažiste, ugradnju noktiju, maderoterapiju i ugradnju trepavica u organizaciji Akademije Mayer. Tim povodom razgovarali smo s Gizelom Brekalo, vlasnicom Akademije, koja se bavi održavanjem edukacija za sve vrste kozmetičkih zanimanja i usluga: masera, pedikera, depilacije, šminkanja, ugradnje noktiju, japanskog iscrtavanja obrva, maderoterapije..

- Imamo svoju školu u Zagrebu, tamo se tečajevi održavaju svakodnevno, a par puta godišnje odlazimo i u druge hrvatske gradove i održavamo edukacije prema broju polaznika. 

U Dubrovniku su već drugi put, kaže nam Gizela. Jako su zadovoljni odazivom zainteresiranih polaznica tečajeva.

- Svi završeni tečajevi se upisuju u radnu knjižicu kao dodatna zanimanja i certifikati vrijede u cijeloj Europskoj uniji. Tečajevi traju po potrebi, ali smo u Dubrovniku došli na tri dana, jer nismo mogli toliki broj polaznica drugačije izorganizirati. 

Buduće polaznice ovih tečajeva kontaktiraju Akademiju Mayer na njihovoj web stranici, telefonom ili Facebook stranici.. Nakon prijave na tečaj, moraju osigurati i svoje modele kako bi na njima mogle vježbati i pokazati svoje novostečeno znanje.

Pitali smo Gizelu ima li onih koji ne uspiju položiti tečaj.

- U pravilu polože. Doduše, ima zaista slučajeva gdje jednostavno ne možemo dati svoj potpis i certifikat. U tom slučaju ih pozovemo ponovno ili dođu kod nas u Zagreb. Naravno, taj nastavak tečaja je u tom slučaju besplatan, kada se dodatno educiraju.

Vlasnica Akademije Mayer kaže kako nije problem pratiti rastuće trendove u kozmetičkom svijetu. 

- Baza je uvijek ista, sve je ostalo samo nadograđivanje, postoje različite tehnike. Najbitnije je imati osnovno znanje, a onda ti se lako nadograditi na to.

O čemu Hrvatice najviše vode računa, što im je najvažnije, kojim se kozmetičkim uslugama najviše koriste?

- Definitivno šminkanje! Zasigurno, mi radimo sve, znači od prirodnog i svakodnevnog make-upa do izgleda mladenki, ali mislim da je tu presudan utjecaj medija. U moje doba to nije bilo tako, ali su se vremena promijenila. Danas gotovo sve cure imaju nokte i trepavice, a sa šminkom znaju i pretjerati, pa ne možete vidjeti razliku između djevojke od 17 i žene od 27 godina. Treba naći mjeru.

Page 7 of 69
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…