Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Danas se u svijetu obilježava Svjetski dan borbe protiv rematoidnog artritisa. To je teška, kronična, upalna bolest vezivnog tkiva koja se najviše očituje na zglobovima. Danas samo u Europi od artritisa boluje više od 3 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj 50.000 osoba.

Reumatoidni artritis je bolest sustava, širi se i na unutarnje organe kao što su pluća, oči, srce, živčani i krvožilni sustav.

JUVENILNI IDIOPATSKI ARTRITIS, skraćeno JIA, najčešća je kronična reumatska bolest u djece, te jedan od glavnih uzroka kratkotrajnog ili dugotrajnog invaliditeta. JIA smanjuje kvalitetu života djece, te ukoliko se adekvatno i pravovremeno ne liječi bolest napreduje i rezultira trajnim promjenama na zglobovima. Cilj liječenja oboljele djece je postizanje remisije, a ne ublažavanje simptoma.

Veći broj djece sa područja naše županije u posljednje vrijeme sa simptomima dječjeg artritisa odlazi u Zagreb na uspostavljanje dijagnoze i kontrole.

Što je zapravo JIA? To je dugotrajna upala zglobova koja je po nekim aspektima slična reumatoidnom artritisu odraslih, ali joj je uzrok nepoznat, te nastupa prije 16. godine života.

Simptomi ove autoimune bolesti su bolni,otečeni i ukočeni zglobovi, najčešće koljeno,gležanj i lakat. Kasnije se javlja upala zglobova obadviju šaka, vrata i kukova. Simptomi mogu biti trajni ili se pojavljivati i povlačiti.

Tri su glavna tipa juvenilnog reumatoidnog artritisa:

-Poliartikularni artritis više pogađa djevojčice nego dječake. Simptomi su: otečenost ili bol u 5 ili više zglobova. Mali zglobovi šake su također pogođeni bolešću, kao i zglobovi koji su pod opterećenjem, kao što su koljena, kukovi, gležnjevi, stopala i vrat. Pored toga, moguća pojava blage vrućice, kao i izbočina ili čvorića na tijelu na područjima koja trpe pritisak uslijed sjedenja ili pregibanja.

-Oligoartikularni JRA pogađa 4 ili manje zglobova. Simptomi su: bol, ukočenost ili otečenost zglobova. Ova vrsta artritisa najčešće „napada" zglobove koljena i šake.

-Sistemski JRA pogađa cijelo tijelo. Simptomi uključuju visoku temperaturu koja se često povisuje navečer, a nakon toga može naglo spasti i vratiti se na normalu. Za vrijeme vrućice dijete se može osjećati vrlo bolesnim, izgledati blijedo ili dobiti osip. Osip se može naglo povući i ponovo pojaviti. Može doći i do povećanja slezene i limfnih čvorova. S vremenom, većina zglobova tijela postane otečena, bolna ili ukočena.

Kod jednog postotka djece sa ovom bolešću, razvija se i uveitis na očima, tj upala šarenice i cilijarnog tijela u prednjoj očnoj komori, koja se otkriva samo ciljanom pretragom. Kako upala cilijarnog tijela može izazvati sljepoću, važno je dijete redovito odvoditi na kontrolu i prve simptome uveitisa promptno liječiti.

U većini slučajeva, JIA se može liječiti kombinacijom lijekova,fizioterapije i tjelovježbe.

Roditeljima je vrlo teško prihvatiti dijagnozu, izgubljeni su u moru podataka, odlaženja na kontrole koje se tada, na samom početku, odvijaju svako mjesec dana u Vinogradskoj bolnici ili na Srebrnjaku u Zagrebu. Bolest djeteta preuzme život jedne obitelji, koja se sada fokusira na liječenje, fizioterapiju ,mijenjanje prehrane, dijeljenje iskustava s drugim roditeljima, u kojima najčešće pronalaze utjehu i oslonac. Djeca često izostaju sa nastave,a moraju nadoknađivati propušteno, kako bi sa uspjehom završili školsku godinu. Često moraju dugo pisati, što im stvara problem ukoliko su im zahvaćeni zglobovi na rukama. Dok bolest traje, moraju izbjegavati nagle skokove, skokove na tvrdim podlogama, ne mogu sudjelovati na satovima tjelesnog odgoja ili se igrati na igralištu s vršnjacima.

Roditelji se žale na školski sustav i na okolinu koja često ne razumije stanje njihove djece. 

 

 

Štrajkaju profesori i učitelji, bune se medicinske sestre. Čitam komentare onih kojima to jako smeta, jer nemaju kud s djecom, jer su ti učitelji i profesori ionako previše doma, na svaki Uskrs, Badnjak, Božić i svako ljeto. Točno, da bi riječ rekla..Dalje, komentari kažu kako učiteljice rade nekih 4-5 sati dnevno.. Neka je i to točno. Ma ja bi vas pitala, zašto vi niste izabrali taj posao, zašto se ne prekvalificirate? Ne bismo tada imali manjak prosvjetara, profesora fizike, matematike, geografije. Oni koji rade s našom djecom i provode s njima pola dana pet dana u tjednu, oni koji zaista vole ono što rade, osjećaju svoj posao kao poziv. Oni odgajaju, tješe, viču, uče držati olovku u ruci, zbrajati, oduzimati, ono što nam ostaje za cijeli život! Bez obzira jeste li bili sretni sa svojom prvom učiteljicom ili učiteljem u školi, sigurno nikada niste zaboravili njezino ili njegovo ime. To su ljudi koje pamtimo do kad dišemo. 

Imali smo svi neugodnih iskustava dok smo se školovali, pogotovo u ona neka prijašnja vremena, kad je bilo potpuno normalno da te profesor nazove stokom, ovcom, glupačom ili te odalami po glavi zadaćom. Danas tome više nije tako, rekla bih kako je obrnuto, jer se mnogi profesori i učitelji boje reakcije djece, a s nekim novim klincima dođu i roditelji koji mu drže leđa. Mislim da je danas puno teže predavati nego ranije. 

Krivimo sustav, krivimo zastarjelo školstvo u kojem se ni misli niti raspravlja. Krivimo programe i teške burse koje nose naša djeca, često potpuno bespotrebno. Možemo kriviti ministre, državu, ali ne i one koji izvršavaju ono što im je zadano i još više od toga. Nemojmo kriviti one koji su živote posvetili kako bi nečemu naučili našu djecu i djecu naše djece. Budućnost jest u školskim klupama, ono što će ti ljudi prenijeti na naše potomke, obilježit će ih za cijeli život. 

Zato: podrška učiteljima, profesorima i medicinskim sestrama, svima onima koji se bune i nisu zadovoljni načinom života i življenja u Hrvatskoj. Ako svi budemo sjedali i šutali, zabijali glave u pijesak, poput nojeva, nećemo daleko stići. U drugim državama se bune na sasvim malo povećanje cijena, svi izađu na ulice i vlada nema druge nego poslušati narod. Umjesto da svi stanemo uz one koji se bune, mi pljujemo, komentiramo, ne podržavamo. Kakav smo narod, nismo bolje ni zaslužili.

Slavimo Dan neovisnosti RH. Ovo su dani kada se prisjećamo naših palih prijatelja, branitelja, nečije djece, braće, muževa, sestara, susjeda i poznanika. Sjećamo se onih dana kada su nas budile granate i sirene. Danas se mnogo puta pitamo zašto su oni pali, zašto smo živjeli bez vode i struje, zašto smo svakodnevno gledali smrti u oči? Tada smo mi, koji smo bili sudionici tog vremena smatrali kako će jednog dana sve biti bolje, kako ćemo imati Lijepu našu. Danas, osobno mislim, kako je sve, ali nije naša.

Imamo zemlju apsurda, državu kojoj se urušava zdravstvo, u kojoj se ne brine dovoljno o djeci s poteškoćama, državi u kojoj su pravobranitelji figure, u kojoj se premijer smješka onome koji podržava agresiju na RH. Jesmo li ikada mogli zamisliti kako će u našoj zemlji danas neka sutkinja reći čovjeku koji je izgubio ono najsvetije u Domovinskom ratu, kako mora tugovati u tišini? Jesmo li mogli zamisliti kako će smijeniti čovjeka koji pokušava pronaći mrtva tijela onih koji su mučki ubijeni u Vukovaru? 

Imamo državu u kojoj se marginaliziraju branitelji, a njihove mirovine se smatraju povlaštenima. Povlašten si i kad sjediš u invalidskim kolicima već gotovo trideset godina? Povlašten si ako imaš gelere u sebi, ako si prošao torturu crnogorskih i srpskih logora? Povlastice, nema što. 

Danas smo zarobljeni, od strane stranih banaka, politiku nam vode oni koji ovu državu ne vole. Uništavamo vlastitu proizvodnju za račun Europske unije. Kada pogledate unazad, sve je to dobro i odavno smišljen scenarij. Kome je u interesu odlazak cijelih obitelji iz domovine? 

Danas čestitamo raskid državnopravnih sveza sa SFRJ, a oni zapravo nikada nisu prestali vladati ovom zemljom. Ovisni smo mi itekako, o kapitalu i njihovim sitnim i krupnim interesima. 

Jesu li ginuli za to da danas u Hrvatskoj nemamo ništa hrvatsko?

Onda, kada su nas budile sirene i dok su nam sprovodi bili svakodnevnica, mislili smo kako će jednog dana biti bolje. Danas, više nemamo iluzija.

 

Prvi dani listopada bili su izuzetno teški za dubrovačko ratište. Sedmog listopada 1991. odvijala se bitka za Zvekovicu. Tamo su naši hrabri branitelji došli u direktan sukob s JNA. Neke su sa Zvekovice odveli u Morinj, bili su među prvim braniteljima u tom logoru, neke su ubili na licu mjesta.

Jusuf Muslija, Rasim Pramenković, Niko Srgota i Ilija Šaravanja i Lovro Guljelmović tog dana u Konavlima ostavili su svoje živote na oltaru domovine. Muslija i Pramenković se i danas smatraju nestalima.

Branitelj Pero Zec poginuo je istog dana u Orašcu.

 

Današnji dan, 7. listopad 1991. dan je koji Dubrovčani neće nikada zaboraviti. Tužan, crni, ratni dan. Dubrovnik je ponovo granatiran, granate koje su pale ispred skloništa u Mokošici, odnijele su zauvijek čak devet mladih života.

JOZO BRAJOVIĆ,DENIS ĆIMIĆ, VLADIMIRKA DOPSAIMILENKO KULAŠ, MIHO LIBAN, NIKOLA LIBANIVO MAŠKARIĆALEN VASILJEVIĆ i JOŠKO VUKOVIĆ, počivajte u miru. Slava vam i hvala.

Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama pod zapovjedništvom generala Milana Torbice. Napad su spriječili hrvatski branitelji, pripadnici Zbora narodne garde, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata,  a agresor je pretrpio gubitke. Među poginulima su bili zapovjednik i dozapovjednik formacije, a više od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po našim braniteljima. 

Zašto je važna bitka u Čepikućama za obranu hrvatskog juga? Zato što su naši hrabri branitelji držali ovu liniju obrane naredna 53 dana i time potpuno poremetili neprijateljsku strategiju. Svake se godine naši branitelji nađu u Čepikućama, evociraju uspomene na ovu bitku i što je najvažnije, iako je bilo ranjenih, ne oplakivaju svoje mrtve jer nisu izgubili nijednog vojnika. Nakon mise u Trebimlji, okupe se kod bijelog križa, rada Mata Vuletića, gdje se okupljenima obrati Marko Mujan, tadašnji zapovjednik 1.samostalne A bojne ZNG-a.

 

Na druženju kod obitelji branitelja Tomislava Batine u Trebimlji, branitelji i njihovi gosti prisjećaju se i generala Daidže, koji je organizirao obranu na ovim prostorima.

Podsjetimo, Udruženje boraca ratova od 1990. Crne Gore predalo je Specijalnom državnom tužilaštvu istragu o "sačekuši" u Čepikućama, o čemu je pisao crnogorski Dan online:

" Od­mah po do­bi­ja­nju ove in­for­ma­ci­je, SDT je for­mi­ra­lo pred­met i po­če­lo sa is­pi­ti­va­njem ovih na­vo­da. Tu­ži­la­štvo se za po­moć obra­ti­lo ko­le­ga­ma iz Hr­vat­ske i Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne, na či­jim te­ri­to­ri­ja­ma su po­či­nje­ni zlo­či­ni.
U mje­stu Če­pi­ku­će kod Du­brov­ni­ka ubi­je­ni su Ran­ko Bo­jić, Vo­ji­slav Bu­la­to­vić i To­mi­slav Bu­la­to­vić iz Ko­la­ši­na, Želj­ko Pan­du­ri­ca i Mi­lo­van Smo­lo­vić iz Moj­kov­ca i Ra­di­sav Sr­da­no­vić i Ra­sim Mu­rad­ba­šić iz Pod­go­ri­ce..Na če­lu jed­ne gru­pe je bio sa­da po­koj­ni Ni­jaz Ba­tlak, biv­ši usta­ški ju­ri­šnik Pa­ve­li­će­ve NDH iz Zve­ko­vi­ce kraj Cav­ta­ta, a na če­lu dru­ge gru­pe bio je Mar­ko Mu­jan – po­bu­nje­nik, ko­man­dant Te­ri­to­ri­jal­ne od­bra­ne Kor­ču­le, ko­ji se is­ta­kao u pre­u­zi­ma­nju ta­mo­šnjih obje­ka­ta JNA, da bi u lje­to 1991. go­di­ne bio ime­no­van za za­po­vjed­ni­ka ZNG-a u Du­brov­ni­ku. Ba­tlak i Mu­jan su ka­sni­je ob­je­di­ni­li svo­je sna­ge u Če­pi­ku­ća­ma, ma­lom na­se­lju u za­le­đu Du­bro­vač­kog pri­mor­ja uz lo­kal­nu ce­stu ko­ja vo­di od Sla­nog pre­ma Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni."

Ne pišu crnogorski mediji, a ni Udruženje boraca u odmazdi u Ravnome, gdje su ubijani ljudi, odvođeni u koncentracijski logor u Bileću, ne govore o spaljenim kućama i silovanim ženama. Nikada nitko za to nije odgovarao.

 

 

 

Hrvatska policija je u Domovinskom ratu dala nemjerljiv doprinos stvaranja slobodne hrvatske države. 05.kolovoza 1990. u Zagrebu je postrojeno 1800 polaznika tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, a pripadnici policije sudjelovali su na svim ratištima od Slavonije do Dubrovnika.

Prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu bio je hrvatski redarstvenik Josip Jović, na takozvani Krvavi Uskrs 31.ožujka 1991 na području Plitvica. Tada su pripadnici srpske milicije, pod vodstvom Milana Martića zauzeli područje Plitvica, upali u upravu Nacionalnog parka, dio službenika zarobili, a dio potjerali kućama. Park su proglasili dijelom srpske Krajine. Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, prenesen je do vozila hitne pomoći, ali je umro na putu do helikoptera. Jović je pokopan uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u rodnom Aržanu. Posmrtno je promaknut u čin bojnika, podignut mu je spomenik i spomen ploča. UBIUDR Podravka u suradnji s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata posthumno mu je dodijelila priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata.

I bitka za Vukovar „najavljena“ pogibijom 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Naime, 1.svibnja 1991.policijska patrola je htjela skinuti jugoslavensku zastavu na ulazu u Borovo Selo i zamijeniti je hrvatskom. Dvojica policajaca su tom prilikom ubijena, a dvojicu su zarobljena. Sljedeći dan, autobus s hrvatskim policajcima stigao je osloboditi zarobljene kolege. Dočekani su u zasjedi pa su Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Sarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Cović, Željko Hrala i Mladen Catić ubijeni i masakrirani.

Kažu kako je pravda spora, ali dostižna, ali za policajce iz Borova nikada nije stigla, jer u veljači 2012.sud u Osijeku osudio je Milana Marinkovića za ratni zločin i osuđen je na samo tri i pol godine zatvora zbog zlostavljanja dva zarobljena policajca. 2014. Marinkoviću je katna smanjena na tri godine uz žalbu. Četiri ostale optužene osobe žive izvan Hrvatske, pa im nije suđeno.

Za obranu suvereniteta Republike Hrvatske, 755 pripadnika hrvatske policije položilo je svoj život. Čak 3600 ih je ranjeno, a čak 31 pripadnik vodi se kao nestao.

Na hrvatskom jugu, pripadnici policije dali su svoj obol za stvaranje neovisne države. Svoje živote na oltar domovine položili su: Sabit Bičo, Ivo Bokun, Ivo Botica, Milo Brajević, Denis Ćimić, Andro Dominiković, Vladimirka Dopsai, Miho Drobac, Mario Đerek, Stijepo Guzza, Miho Klečak, Pavo Klešković, Dragan Komlenac, Milenko Kulaš, Mario Mandić, Željko Martinović, Salih Mekić, Niko Mihočević, Niko Mujo, Jusuf Muslija, Pero Nenada, Drago Obradović, Mario Papac, Teo Paskojević, Zdenko Pejić, Mirko Petrekanović, Rasim Pramenković, Ivan Radoš, Željko Raguž, Ivica Rilović, Andro Savinović, Miroslav Skopljo, Vlaho Škilj, Ljubomir Todorovski, Antonio Vatović, Marin Violić, Mato Violić, Renato Vladimir, Grgur Vuletić, Pero Zec, Mario Zovko, Antonio Žaknić i Želimir Žanetić.

U Dubrovniku zbog zaštite dostojanstva i vrijednosti Domovinskog rata, kao i uloge i doprinosa hrvatske policije u Domovinskom ratu osnovane su Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91 i Udruga SJP Grof.

Hvala hrabrim pripadnicima MUP-a koji su stvarali hrvatsku državu, hvala zbog vaše uloge i doprinosa u Domovinskom ratu, a onima kojih više nema među nama, neka je vječna slava i hvala.

Prije nekoliko godina, naš je sugrađanin Tomislav Margaretić prikupljao potpise za imenovanje jedne od dubrovačkih ulica po pok. dominikancu Ivu Martiniću. Njegov pokušaj nije uradio plodom, pa je peticija ponovljena i prijedlog poslan novoj gradskoj upravi. 

"U vremenima kada religija nije bila popularna za sustav u kojem smo živjeli, padre Ivo je mladima otvarao put prema Bogu. Pamte ga generacije i generacije Dubrovčana. Osniva sastav "Orlandovi dječaci", koji prvi izvode beat misu u Dubrovniku, a sastav kasnije mijenja ime u "Veritas". Komunističkom sistemu nije odgovaralo djelovanje padre Martinića, pa je osuđen 1986. na kaznu od 6 mjeseci zatvora, uvjetno na rok kušnje od tri godine.

Padre Ivo zaslužan je za obogaćivanje dominikanskog samostanskog muzeja, dobitnik je odličja Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku i Dubrovačko-neretvansku županiju stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti i u iznimnim okolnostima u miru. Dobitnik je i priznanja Sunčani cvijet 1989., te Nagrada Grada Dubrovnika 1991. Bio  je izvjestitelj u Glasu Koncila, imao kolumnu u Dubrovačkom vjesniku, objavio tri knjige: Bog govori ljudski, Aktualnost Božje riječi i Što Bog govori?

Smatramo kako se Grad Dubrovnik treba na ovakav način odužiti padre Ivu, te kako trajno treba urezati njegovo ime u dubrovački kamen, kako ga se nikada ne bi zaboravilo i kako bi za njega znale i sljedeće generacije." stajalo je u opisu ove peticije.

Odbor za imenovanje ulica i trgova Grada Dubrovnika prihvatio je prijedlog i predloženo je da se skalini pred dominikanskom crkvom nazovu po Martiniću, međutim dominikanci su to- odbili. Poslali smo im upit i tražili razloge odbijanja ovog prijedloga.

"O Prijedlogu se raspravljalo na samostanskoj Skupštini održanoj 01.travnja 2019. Braća dominikanci su složni da se jedna ulica u gradu Dubrovniku imenuje po dominikancu Ivi Martiniću, no, u isto vrijeme izražavaju neslaganje s prijedlogom o imenovanju "Skalini Iva Martinića". Naime, kroz dugu povijest samostana sv. Dominika u Dubrovniku, koji će 2025. godine obilježiti 800. obljetnicu dominikanaca u Dubrovniku, mnogi su zaslužni dominikanci zadužili grad Dubrovnik. Najzaslužniji među  njima su Antonin Zaninović, Hijacint Bošković, Serafin Marija Crijević, Tomo Botteri i Tomo Basiljević. Kako oni nemaju svoju ulicu u Gradu Dubrovniku, želja je braće dominikanaca da "skalini" pokraj Dominikanskog samostana ostanu dio ulice svetog Dominika, a da se po dominikancu Ivi Martiniću imenuje ulica u jednom od naselja Grada Dubrovnika."

Stranica 6 od 74
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…