Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Škabrnja je dobila ime po škaljevitom usponu. To je potpuno hrvatsko selo, smješteno 21 km od Zadra. Domoljubni i marljivi seljani bili su najbogatiji u tom kraju, pa su bili meta antihrvatskih ideologija i u Drugom svjetskom ratu, kad je ubijeno 80 seljana. 

U Škabrnji je devedesete vladao veliki domoljubni zanos. Na svim kućama su se vijorile hrvatske zastave.
18.11. oko 7.30 ujutro započeo je žestok topnički napad na to malo selo u Ravnim Kotarima. Žena, djeca, starci i nemoćni skrili su se u podrume. Iz dva pravca, Biljana i Zemunika Gornjeg krenuli su srpski tenkovi i trideset oklopnih vozila prema Škabrnji. Kad je napad prestao, srpske paravojne formacije i JNA ušli su u selo. Prvo su krenuli uništavati kuće, crkve i gospodarske objekte. Potom su krenuli na civile. Već prvog dana ubili su 43 hrvatska civila. Nasilno su ih izvodili iz podruma i ubijali iz vatrenog oružja ili nožem, neke su pred ostalima mučili i masakrirali, čak i gazili tenkovima. Dio civila su doveli do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, skupili ih i teretnim kamionima i autobusom odveli u dječji vrtić gdje su ih cijelu noć mučili i ispitivali, a među njima je bilo i djece. Zarobljene muškarce su odveli prema Benkovcu, gdje su ubili trojicu, a ostale zatvorili. 
Selo su potpuno spalili, te minirali.
Napad na Škabrnju rezultirao je s ubojstvom 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila. Niti jedna obitelj u Škabrnji nije bila pošteđena, svako domaćinstvo brojalo je žrtve. U obitelji Šegarić, ubijeni su baka, otac, tri sina i još nekoliko članova šire obitelji.
Vješali su čak i kućne ljubimce, a na ćirilici napisali „Dobro došli u mrtvo selo“.
Agresorska vojska dugo nije htjela predati tijela škabrnjskih žrtava. Prvih 35 predali su u crnim najlonskim vrećama. Ostale ubijene su predali tek pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i Europskih promatrača. Predali su još 9 tijela.
Ozljede koje su žrtve imale su strijelne ozljede glave u potiljak, zgnječenje glave i prsnog koša zbog gaženja tenkom, odsječene uši..
Za zločin u Škabrnji osuđeni su : Jovan Badžoka na 10 godina zatvora, Zorana Banić na 6 godina, Milan Martić na 35 godina zatvora u Haa

 

Do proljeća 1991, srpske postrojbe su se već organizirale u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Baza im je bila u Borovom Selu, u kojem je živjelo pretežno srpsko stanovništvo.  Od 15.listopada 1991. Vukovar je pao u potpuno okruženje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Vodile su se žestoke ulične borbe. Svi položaji tučeni su topnički, tenkovski, minobacački, raketirani iz zraka.

Dana 16. studenog, pali su Nijemci. 18.studenog, Vukovar se još branio. Branitelji su i dalje pružali otpor i pokušavali proboj.

Osamdeset sedam dana opsade od strane JNA i srpskih paravojnih formacija koja je završila velikim razaranjem grada na Dunavu, progonom stanovništva i ubojstvima Vukovaraca. Pojedini Srbi koji su se u skloništima skupa s Hrvatima skrivali od granata počeli su prokazivati branitelje i članove njihovih obitelji. Po cijelom gradu ljudi su strijeljani, najveći zločin se dogodio nad ranjenicima iz vukovarske bolnice, braniteljima i civilima kojih je 200 identificirano na Ovčari. Imali su od 16 do 72 godine. Postoje još neke masovne grobnice, za koje Srbi i dalje šute. Radi se o nemalom broju, oko 500 osoba koje nikada nisu pronađene.

Velik broj branitelja je završio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, gdje je jedan dio branitelja ubijen, a ostali su razmijenjeni. Najmlađa žrtva silovanja imala je svega 6 godina, najstarija 80.

Gotovo cijeli grad je u razaranju bio srušen, svi objekti, crkve, kultrno povijesni spomenici. Uništeno je 91% stanova, a za to rušenje brojnih objekata i ratne bolnice nikad nitko nije odgovarao. Za ratni zločin, procesuirano je samo 65 osoba, presude postoje za njih 24,od kojih je čak 17 u odsutnosti.

Točan broj poginulih u Vukovaru nije poznat, ali prema generalu Tusu, ubijeno je oko 1100 vukovarskih branitelja, 2600 civila i branitelja je nestalo.

Poginulo je 86 djece, od kojih je najmlađe imalo šest mjeseci.Njih čak 54-ro bilo je mlađe od deset godina. 858 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja. 8000 branitelja i civila prošlo je kroz srpske logore.

Agresor je bio jači, sto puta naoružaniji, imali su tko zna koliko više granata, mina, tenkove i zrakoplove. Ali, Vukovarci su branili svoj dom, svoje obitelji, svoje roditelje i svoju djecu. Hrvatsko srce je izdržalo više mjeseci strašne napade rušilačke JNA. Žrtvovali su svoje živote. Ono što se dogodilo u Vukovaru nezapamćeno je. Snaga ljubavi njegovih ljudi, prema obitelji i domovini je nemjerljiva.

 

Sutra će se na igralištu u Malim kućicama u Mokošici održati događaj  humanitarnog karaktera, čiji prihod u cijelosti odlazi maloj Ejni oboljeloj od leukemije. Razgovarali smo s jednom od organizatorica, Sanjom Jakšić: 

- Prijavljeno je 13 odraslih ekipa: Psihijatrija, Lonci i poklopci, Brze i žestoke, Ten 11, The man ten, 11, Amazonke, Fali peti, Kako ćemo lako ćemo, Charlijevi anđeli, Rit Croatia, Spučenice, Fantastična četvorka, Super mame i Italiana,   8 ekipa školskog uzrasta: Charlijeva vojska, Lubanje, Toboti, Supermeni, Gormiti, Mini anđeli, Like angel, Galeb i 2 ekipe vrtićke skupine.: Leptirići i Malci. Prvo kreće otvaranje igara s bajkerima, fotografiranje, bit će tu tete s palačinkama u obliku likova iz crtanih i igranih filmova, pjevača itd. Potom počinju igre, koje će se odigravati u isto vrijeme, jer imamo tri suca. Postavit ćemo i ljubičaste balone, jer je sutra Dan prijevremeno rođene djece, pa da na taj način pokažemo kako mislimo i na naše Palčiće.

Podsjetimo, sutra s početkom u podne, potezat će se konop, skakati u vrećama i nosit će se loptica u žlici, bit će tu još iznenađenja, najavljuju organizatori. 

- Kiša se prema Stormchaserima najavljuje u kasnijim poslijepodnevnim satima, tako da se nadamo kako će se igre uspjeti održati., dodaje Sanja Jakšić. 

Velika je moć društvenih mreža. Koliko god su lošeg donijele, otuđile nas i vezale uz aparate, ona njihova početna ideja i svrha, pronalaženje onih ljudi koje davno nismo vidjeli i čuli najbolje se očituje u Facebook grupi Pokidane veze-tražite školske prijatelje i druge osobe. Ta grupa je jedna posebna i emotivna grupa, u kojoj vam svaka druga priča izmami suze na oči. Iako su osnivači grupe Indira Rahmanović Kovačević  i njezin sin Eldar Rahmanović, jedna nam je osoba privukla pozornost. Zeničanin i bivši policajac Hanas Kovačević je čovjek koji je spojio mnoge ljude, majke i djecu, očeve, sestre i braću, rođake i mnoge davno izgubljene prijatelje.

Hanas je u roku svega nekoliko sati pronašao Antinu Ivanu, priču o kojoj je Dubrovnik INsider prvi pisao,  koju je pratila cijela Hrvatska i molila svim srcem da brat pronađe sestru. Razgovarali smo s gospodinom Hanasom, pitali ga koliki je broj ljudi kojima je dosada pomogao? 

Teško je reći o kojem broju se radi, ali sigurno preko 2500 ako ne i više jer ovo radim 10 godina. Pored ove grupe bio sam član još nekoliko grupa koje se bave istom tematikom..Mnogo sam osoba spojio u grupi TRAŽITE DAVNO IZGUBLJENE PRIJATELJE kao i grupama VOJNA POŠTA i grupa PRONAĐI DRUGOVE IZ JNA.

Kovačević ne može izdvojiti priču koju je najemotivnije doživio i koja mu je najviše prirasla srcu. Mnoge od tih priča su teške i bolne. 

Ipak..  "Mogu navesti priču Mirka Medića koji je živio u Sarajevu i tokom ratnih događanja njegova supruga i kćerka su izašle iz Sarajeva,  a on je ostao u gradu i bio ranjen. Prebačen je na liječenje izvan BiH 1994. godine i poslije završio u Australiji. Mirko je tražio kćerku, ali mu je rečeno da je poginula. Njoj je rečeno da je Mirko poginuo u Sarajevu..Uz pomoć moga prijatelja Zorana Zeljkovića iz Novog Sada uspjeli smo pronaći Mirkovu kćerku u Loznici. Na našoj stranici je fotografija sa susreta Mirka i kćerke. Također je jako emotivno spajanje Alise Pezo iz Sarajeva i Mirjane Hatežić iz Rijeke. Njih dvije su sestre  po ocu. Alisa je znala da ima sestru u Rijeci, ali imala je ime koje je dobila po rođenju. Uspjeli smo naći Alisinu sestru Mirjanu u Rijeci, a njih dvije kao i brat sastali su se u Sarajevu kod Alise gdje je Mirjana prvi put upoznala svoga oca. Nažalost nakon 2-3 mjeseca od susreta njihov otac je preminuo, ali one se konstantno posjećuju pa su i mene u Zenici posjetile skupa s bratom. Naveo bih i Valentinu Lozar iz Slovenije koja je dugo tražila majku S.E. Tražili smo je preko Bosne, Srbije, Hrvatske i na kraju je našli u Novoj Gorici. Nije htjela kontakt sa kćeri, nastavili smo potragu i pronašli Valentininog brata u Australiji, kao i sestru. Međutim, zbog majčine indiferentnosti i loše komunikacije, sestra je preminula prije susreta u svibnju ove godine. Valentina se susrela s bratom u Sloveniji, susret je jako emotivan. Nažalost, nemam dozvolu da dijelim snimak tog susreta...

Zna se dogoditi kako traženi članovi obitelji ne žele stupiti u kontakt s onima koji ih traže. Vidjeli smo svakakve slučajeve, čak i majke koje ne žele upoznati djecu koja ih traže.

Mogu vam reći da ima mnogo odbijanja tj. roditelji koji se traže imaju svoje nove živote i neće da im to dijete remeti taj život, a ima slučajeva gdje i braća ili sestre po nekom od roditelja ne žele ostvariti kontakt. 

Koliko Vam ove potrage oduzimaju slobodnog vremena?

Poprilično, ali pošto sam ja umirovljenik imam slobodnog vremena. Ipak, to je psihički naporno naročito kada se vama kao jedinki obraća mnogo osoba i svi misle da su oni prioritet. Znam nekada sjesti za računalo ujutro u 07.30 pa ostanem do 22.00 jer me zaintrigira potraga i ne želim odustati.

Vidimo kako se mnoge osobe kojima ste pomogli više ne jave, kada dobiju ono što su željeli i tražili, što biste im poručili?

Pa vrlo rijetko se jave poslije dobivenih podataka o osobi koju su tražili, brzo zaborave, ali to je njihov grijeh, a ne moj. Samo neka se raspitaju koliko agencije tj privatni istražitelji uzimaju novca za jednu potragu pa će im biti sve jasno, a ja ovo radim iz humanih razloga i mene osobno obraduje kada se neko blizak spoji.

Mnogi ljudi ne razumiju zakone i prava prilikom usvajanja, možete li nam ukratko objasniti postupak kada osoba traži nekoga tko je posvojen?

Pa zakon je decidiran i vrlo jasan u svih bivšim državama Jugoslavije. Osoba koja traži nekoga tko je usvojen mora se obratiti Centru za socijalnu skrb i ostaviti svoje podatke. Ako dijete traži roditelja onda centar dogovori termin i daje na uvid dosje o usvajanju sa podacima o biološkim roditeljima. Međutim, ako roditelj ili brat -sestra traže dijete koje je dato na usvajanje onda ostave svoje podatke, a centar obavijesti usvojenu osobu o tome da je traži roditelj ili brat-sestra. Tada usvojena osoba odlučuje da li želi ili ne želi kontakt.
 
Na koliko slučajeva trenutno radite?
 
Ne znam točno koliko slučajeva imam jer svakodnevno pristižu novi zahtjevi za potrage pa je iz toga razloga teško pratiti, ali evo neka me članovi grupe napomenu ako sam nešto započeo, a nisam završio jer ja ne bilježim nigdje što radim.
 
 
Na kraju bih dodao da prije nego što netko krene sa potragom, prvo sam sa sobom raščisti da li prihvaća moguće negativne rezultate tj. odbijanje i da se dobro psihički pripreme na sve. Potrebno je napisati što više informacija kako bi potraga bila efikasnija jer svaka i najmanja informacija može biti jako bitna. Meni kao profesionalnom istražitelju je to bitno dok nekome tko je laik to ništa ne znači..Ono što bi poručio ljudima je da bih želio da nas obavještavaju o susretima s nađenim osobama, a sugeriram i da ne traže nekoga ukoliko ne žele na kraju stupiti s njima u kontakt jer troše naše dragocjeno vrijeme. Kao primjer mogu vam navesti slučaj djevojke iz Slovenije koja je tražila majku u Zenici. Majka je pronađena, ali je kćer nikada nije nazvala. U međuvremenu, majka je preminula. Jedna je Turkinja tražila majku rodom iz Bosne. Nakon 45 godina, majka je pronađena, ali je kćer nikada nije kontaktirala zbog majčinog lošeg imovnog stanja. Imao sam slučaj gospođe iz Srbije kojoj smo našli majku u Bosni nakon 50 godina i ponovilo se isto. Ima tih slučajeva poprilično, da ih sada sve ne nabrajam..
 
U ovo loše vrijeme kad je čovjek čovjeku vuk, u vrijeme kada su nam prioriteti silno pobrkani, u vrijeme kada nam nedostaje empatije, postoje i ovakvi ljudi. Ljudi koji odvajaju svoje vrijeme i novac kako bi pomogli drugome. Što je u životu vrijednije od obitelji, prijatelja i odnosa? Ovi ljudi su zaslužni za mnoge zagrljaje i mnoge suze radosnice. Hvala im na tome.
 

"Nemam internet ni telefon, nemam satelitsku televiziju, mašina od suđa pokvarena je već dvije sedmice, nemam tople vode i naravno, kao šlag na kraju: nemam ni struje. Dakle, oduševljena sam.", kaže nam stanovnica Brgata, Maria-Elena Knego. "Već godinama se žalimo kako nam svako malo nestane struje, bili su tu novinari prije par godina i opet-ništa. Općina obećava, onda se samo nastavljaju prepucavanja s Elektrojugom i to traje i traje, a nama se ništa ne mijenja."

Obitelj Vlaha Ničetića ima još jedan problem, osim nestanka struje. Trafostanica im se, naime, nalazi u - dvorištu.

- Ona zrači, naravno. Usput je i mala i nedostatna za ovoliki broj stanovnika. Čim zagrmi u Italiji, na Brgatu struje jednostavno nema. Pocrkali su nam aparati, tu ima starih ljudi, male djece, treba se grijati.", kaže nam Marina Ničetić

Trafostanica je ispred kuće Ničetića još od sedamdesetih. Marina nam priča kako struje nema ne samo kada pada kiša, kaže kako je dovoljan i malo jači vjetar, pa da utonu u mrak.

Na konstantni nestanak električne energije žali se i Fani Pijević: Postoji vam jedno selo, Brgat se zove, udaljeno je od poznatog svjetskog turističkog grada Dubrovnika 7 kilometara, skrene vam se na Dubcu lijevo, ono kad idete prema Trebinju na objed i tamo vam postoji trafostanica iz prapovijesti, mislim da je zaštićena ko spomenik starine, preko UNESCO-a. Ako malo jače puše, ako zagrmi u Italiji, ako malo jače pada kiša, taj Brgat, udaljen od velikog Dubrovnika 7 km, vam ostane bez struje. I onda vam to uglavnom nikoga nije briga, pa vam ti Brgaćani, ljudi, djeca, žene.(da, tamo žive svi oni) ... koji zamislite imaju mašine od robe, kuhaju na struju, griju se na struju, imaju čak i televiziju i radio i mobitele.... Wooow.... ostanu bez struje, nekad i danima.. Ali, što to ima veze, ima se za kupit šterika, nek se griju na drva, mogu skuhat nešto u kominu, a vijesti iz zemlje i svijeta će im poslat po golubu pismonoši......I tako to.... Iz godine u godinu.... Već godinama..

Ogorčeni su i "Mladi za Župu", pa su ovako objavili na svojoj Facebook stranici:

Za Brgat nikad neće vrijediti ona: “Tko ostane zadnji, nek izgasi svjetlo”. 

Ne, jer je tamo toliko lijepo da nema potrebe upotrijebiti tu rečenicu, nego jer svjetla odavno nema. Struja je ovdje SF pojam, jer je ljudi vide isto kao i NLO.

Upravo zbog ovoga smo kontaktirali i Općinu i HEP, no njihov odgovor je “Izgradnja nove trafostanice ide.” 
Gdje? Kada? Kome?
Možda ide negdje drugo, jer Brgat svoju još nije vidio u 21.stoljeću ?!

Poslali smo upit načelniku Općine Silviu Nardelliju vezano uz problem nestanka električne energije u ovom dijelu Župe dubrovačke, koji ćemo naknadno objaviti.

 

 

 

 

 

Sretan ti rođendan, voli te braco. 12.11.2001 rođena si u Dubrovniku. Ime ti je Ivana Dragojević (najvjerojatnije promijenjeno). Bili smo zajedno u domu Maslina u Dubrovniku, a onda su nas razdvojili. Ti si usvojena i uz sve pokušaje nikako da te pronađem. Sada kada imaš 18 godina, nitko nam ne može zabraniti da se sretnemo. Molim te javi se svom bratu. Molim dobre ljude da mi pomognu, napisao je Ante Dragojević u Facebook grupi Pokidane veze-tražite školske prijatelje ili druge osobe. 

Kontaktirali smo Antu koji nam je rekao kako je sa svojih 6 godina udomljen u udomiteljsku obitelj u vinodolskoj općini. Od svoje sestre stariji je godinu dana.

Marijana Vištica imala je 1991. godine svega 5 godina. Njen brat Mario Mandić, heroj obrane Dubrovnika, poginuo je zajedno s Ivom Boticom, Mihom Klečkom i Perom Nenadom 12. studenoga u Komolcu. 

Nekoliko dana prije pogibije Mario se čuo s ocem i rekao mu: "Tata, postoji izlaz, al ja neću izać..." Tata ga je molio - Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući..

"Ma ne.. Nisam ja tata zato došao" rekao je, "da na kraju sve ostavim i pobjegnem... Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću...." Noć prije pogibije 11.11. mater je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: "Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj... "

A još je tada živ bio..., ali valjda mater ko mater, kad srce zna zna i osjeća gubitak... Devet mjeseci smo čekali njegove kosti... Sjećam se kad su rekli dovest će Marija kući... Znam da se njegova soba uredila u bijelo ko nikada do tada... , priča Marijana.

Ovo je pjesma koju je Marijana posvetila Dubrovniku, u kojem je i za koji je život ostavio njezin brat Mario.

Iako me nema, ovih dana sve sam bliže

Tebi Grade srca mog i sad ranjenog.

Moja čizma još tu gazi, a oko na nišanu i sad pazi,

Na djecu, starce i sve mlade i pitam se "Zar nam i sad isto rade?"

I nije da se kajem što više ne trajem, i nije mi žao...

Sve što imam Domovini sam dao.

Ali duh mi Gradom luta, traži nekog pokraj puta,

Tko neće pjevat tuđe pjesme, jer što je bilo zaboravit se ne smije.

Pjevaj mi o Imperijalu, pjevaj mi o starom Gradu,

pjevaj naše rodu mome, da ne gubi nikad nadu.

Pjevaj mi o mojoj braći, što su isto život dali,

Pjevaj za sve one što za tvoj Grad su hrabro pali.

Pjevaj srcem punim žara, nek čuju i heroji Vukovara,

Za svaki mladi prekinuti san, pjevaj na naš spomendan.

Pođi ovih dana gore i sa Srđa gledaj more,

Upali svijeću na velikoj stijeni i ne daj da budemo zaboravljeni.

I reci mi staroj majci, kako sam pred nišan stao,

Za Domovinu pred smrt na koljena sam pao.

Držeći za ruku Boga, nisam izdao roda svoga,

Nemoj ni ti izdat mene,bit ću čuvar tvoje sjene.

 

 

Na današnji dan 1991. komandant 9.VPS admiral Miodrag Jokić izdao je naredbu "ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica-Srđ-Strinćjera-Gradci-Komolac-Rijeka dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju."

U bitci za Bosanku, tog  9.studenog poginuli su dubrovački branitelji Mario Pezzi, Hamdija Kovač, Vedran Ivošević-Genocid, Antonio Vatović, Željko Raguž i Franci Lazibat. 

Počivali u miru.

Stranica 4 od 74
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…