Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Ljeto u punom zamahu, Grad je pun turista, danas su nam problem gužve i kruzeri. Te ratne 1992., na današnji dan, 29.lipnja, na blagdan svetaca Petra i Pavla bio je težak dan za Dubrovnik.

Iz trebinjske općine ponovo se gađao naš Grad i njegova okolica. Od granate koja je pala blizu hotela Imperial, poginuli su civili: Antun Kisić, Marija Knego i Luka Lukšić, koji je imao svega šesnaest godina. Poginuo je i dvadesetdvogodišnji pripadnik CZ, Milo Brajević.

Pogođeni su i mnogi dubrovački spomenici, tvrđave Lovrjenac, Revelin i Minčeta, Samostan sestara službenica milosrđa, Dubrovačka biskupija i Franjevački samostan. Gađane su i gradske zidine.

 

Nakon mnogih nastupa i natjecanja, sinoć se pred mnogobrojnom publikom u prekrasnom ambijentu ljetnog kina Slavica održala još jedna završna produkcija Plesnog studia Lazareti. Plesačice, uzrasta od svega četiri do dvadeset i tri godine s područja Grada, Cavtata i Mokošice oduševile su sve nazočne. 

Kako je bilo na završnoj produkciji Plesnog studia Lazareti, pogledajte u našoj fotogaleriji.

 

Nisam dugo pisala kolumnu jer jednostavno iz mene nisu izlazile riječi. Svi oni koji me znaju, znaju kako je moj život borba otkako znam za sebe. Ono što se nekome dogodi u tijeku života, pa o tome napišu knjigu ili gostuju na televiziji, meni se dogodi do podne. Nikada moja životna crta nije išla jednostavno, od točke a do točke b, nego je to bila takva zavrzlama, kao kad moji sinovi zapetljaju špigete, pa ih ne možeš drugačije otpetljat nego kupit nove i špigete i teniske.

Nagledala sam se ambulanti, čekaonica, doktora i naslušala dijagnoza svoje djece za jedno tri života. Svaki put sam se pitala pa je li moguće i gledala u Nebo i pitala dokad ću prolaziti ovaj test... I onda dođe taj Veliki petak, kad je moj muž nenadano pao u komu zbog meningokokne sepse. Rekli su da se to ne preživljava, rekli su da ljudi umiru u nekoliko sati, rekli su da se ljudski organizam jednostavno urušava..Moj muž je bio načet, na magnet nije mogao zbog gelera, nema dva metra crijeva, kraću nogu, slomljenu ruku, još od tog nesretnog rata. On nikada ne priča o tome i sad da pročita ovaj tekst, ljutio bi se, jer ne voli govoriti o tome da je uopće bio branitelj, smatrao je to svojom dužnošću i za njega je to jednostavno bilo to..Kazali su mi kako je bio hrabar, kazali su mi kako je bio čovjek i u tim najgorim vremenima, oni koji su dijelili s njim te ratne dane. Mislila sam o tome, dok je nemoćno ležao pod aparatima u šok sobi dubrovačke bolnice, pitala sam se može li čovjek izdržati još jednu takvu tešku bitku. Hoće li nam Bog dati još jednu priliku za život?

Posljednje godine naših života bile su poprilično turbulentne. Stalno sam nešto čekala..čekala da netko od djece završi školu, čekala neke poslove, čekala zapravo život. Nisam shvaćala da se taj isti život odvija pred mojim očima svakodnevno i da nisam dovoljno zahvalna na svemu, da ga uzimam zdravo za gotovo. U tim trenucima čekajući ispred bolničke sobe, sve mi je bilo kristalno jasno..Samo nam daj još jednu šansu...

Moj je muž pobijedio smrt, prošlo je kritičnih 24, 36, 48 sati..I dalje su doktori odmahivali glavama, neki i plakali sa mnom.."Ne znamo što je s mozgom, ne znamo kakav će biti kad se probudi". Inducirana koma je trajala 17 dana, njegovo komatozno stanje nakon toga još duže..Vjerovali smo, naša obitelj, naši prijatelji i ja da će biti dobro. Znali smo da ga Gospodin nije ostavio na životu da ne bi bilo sve u redu. Nosila sam mu poznate mirise, puštala muziku, govorila, govorila..Jedan dan sam ugledala svijest u njegovim očima. Znala sam da se vraća.

U cijeloj ovoj situaciji, imala sam jako puno problema, na svim razinama..Ono što me dizalo na noge, onda kad sam padala, bili su dobri ljudi. Ljudi koji nisu odustajali od mene, kada sam ja htjela odustati od sebe same, kada više nisam imala snage. O svima njima ćemo jednom drugom prilikom, jer zaslužuju posebno mjesto ne samo u priči nego i u mom srcu.

Ipak, ovaj tekst je namijenjen jednom čovjeku, kojeg smatram anđelom na Zemlji. Čovjeku s najvećim mogućim Č koje postoji, čovjeku kojem ne znam što reći, jer je jedno hvala tako mizerno i malo pored onoga što osjećam.

Moj muž je živ zahvaljujući pravodobnoj intervenciji dr Ljiljane Betice na hitnom prijemu i dr Jošku Glaviću, čiji su fizioterapeuti svakoga dana dolazili u njegovu bolničku sobu. Oni su se borili s tijelom u spazmu, s paraliziranom osobom od trenutno nekih 40 kilograma. Joško je taj koji je pratio njegov uspjeh iz dana u dan..Joško je čovjek koji me digao onda kad sam bila na koljenima. Dao mi je nadu i mir, onda kada mi se raspadao život, kada sam kupila ostatke sebe negdje po bolničkim hodnicima. Govorio mi je kako će napraviti sve, govorio mi je kako će biti dobro, dao mi je vjeru u onu još jednu priliku...

Došao je dan kada su liječnici na infektološkom odjelu naše bolnice rekli kako je vrijeme za toplice, za daljnju rehabilitaciju. Djelatnici Doma zdravlja, uz najbolju volju ne mogu zbog mnogih nepokretnih pacijenata odvesti mog muža prije četvrtka u Kalos, iako ga tamo očekuju u ponedjeljak. Odvest će ga, ponovo, divni ljudi iz Poliklinike Glavić...Joško je ponudio i svoju pomoć kad se moj muž vrati iz toplica, na daljnju rehabilitaciju robotikom u njihovoj poliklinici. 

Trebam li reći kako Joško ne želi naplatiti ništa? Trebam li vam reći kako sam u našem zadnjom razgovoru samo plakala? Riječi nisu izlazile... 

Joško, ovo je prva moja kolumna upućena nekome osobno. Dao ti Bog stostruko više od ovoga što si nama dao, tebi i tvojoj obitelji. Dok budem disala, sjećat ću se ovoga što si učinio za nas. Vratio si nam oca, muža, brata, sina, prijatelja i sve ono što moj Ante jest. 

Predlažem Joška Glavića za Ponos Hrvatske, to je najmanje što mu ova država može dati, za sve nas kojima je bio slamka spasa onda kada smo stajali na rubu. Znam da njemu nije do titula, do nagrada, da ne radi sve to zbog hvale, ali takav čovjek zaslužuje sve što mu život može dati. 

Bog te blagoslovio, dragi moj prijatelju. Dužna sam ti do kraja života.

Podsjetimo, još krajem srpnja prošle godine gradonačelnik Mato Franković službeno se obratio ministru turizma Gariju Cappelliju i ravnatelju Carinske uprave  Hrvoju Čoviću. Od ministra turizma gradonačelnik je zatražio da se novim zakonom u potpunosti zaštiti dignitet struke turističkih vodiča ističući „kako je Dubrovnik UNESCO-va zaštićena cjelina, te kao i drugi takvi lokaliteti u Hrvatskoj, zaslužuje visoku razinu interpretacije svoje povijesti, kulture i tradicije. Zbog toga što se sve češćim nelegalnim gospodarskim aktivnostima vođenja organiziranih turističkih skupina od strane inozemnih državljana, koji ne posjeduju valjane dozvole za obavljanje djelatnosti na teritoriju Republike Hrvatske, ugrožava posao dubrovačkih vodiča, gradonačelnik je do stupanja na snagu novog zakonskog okvira od Carinske uprave zatražio temeljitiji i stroži nadzor nad obavljanjem djelatnosti turističkog vođenja. 

Inspekcije je prema prijedlogu, umjesto carine trebalo obavljati Ministarstvo turizma, a provjerili smo kako to izgleda u praksi:

- Inspekcija kao da ne postoji jer nitko ne izlazi na teren, a i ako želiš prijaviti ne znaš koga zvati i tko je ovlašten takvu osobu kazniti jer prebacuju lopticu problema jedni drugima, dakle sa turističke inspekcije na policiju pa na carinu.. Dakle ti ljudi vode "na crno" jer nikome ne prijavljuju ni porez, a kamoli da imaju davanja prema državi kao što to imaju legalni vodiči koji sve prijavljuju, kaže nam jedan dubrovački turistički vodič, čiji su podaci poznati redakciji.

- Uz navedeni problem sada se pojavio i drugi. U zadnje vrijeme dolaze vodiči iz drugih krajeva koji polože za Dubrovačko-neretvansku županiju na privatnim školama gdje plati i dobije licencu. Uz mnoge gluposti što pričaju gostima o Gradu palo im je na pamet da bi mogli organizirati besplatne ture (free tours) gdje gost ne mora platiti uslugu nego ostavlja manču. Toliko su napadni i bezobrazni da čak i otvoreno na internetu kažu da se ostavlja i po 50€ manče po gostu. Kod nas u Hr taj tip ili manča nije oporeziv što znači da ti ljudi zarađuju velike novce bez da išta davaju državi. Dakle svi ostali koji rade legalno,  preko agencije ili obrta dužni su pisati račune i plaćati porez, a ovima se ne naplaćuje ništa!  Vjerojatno nemaju ni davanja za mirovinsko, zdravstveno itd. Inspektora u Gradu nema tako da ih nema tko pitati za koga rade i je li sve po zakonu. Neki od njih izrade račun na iznos od 1 kn ako ih slučajno tko zaustavi i to tako prolazi. To se toliko počelo širiti da smo čuli da se priprema najezda takvih vodiča iz drugih gradova koji uskoro stižu, kaže naš sugrađanin.

Također je, navodi,  problem što se na crno "iz kombija " nude vođenja i panoramske vožnje, a  to se gostima naplaćuje direktno. 

Pitam se tko to kontrolira i kome plaćaju porez?? Gradska vlast, gradonačelnik (sadašnji i prijašnji) su upoznati sa problemima ilegalnih vođenja, ali očigledno nekome nije u interesu da se zaštiti kultura, baština, tradicija na pravi način pa se u tom smislu ništa ne poduzima. Svatko ovaj jadni Dubrovnik samo želi isisati, financijski i počelo je biti odvratno. Nama se upravo događa što i taxistima... slobodno tržište gdje više nema kontrole i svatko radi što ga je volja. Nekada je biti vodič bio ponos, a danas u privatnim školama plate i polože bez mnogo znanja i onda po Gradu brljaju, ne znaju ulicu naći, a kamoli znaju štogod o povijesti Grada.

Ljeto je počelo i po kalendaru, a naši sugrađani i gosti u potrazi su za ljetnim radostima. Lapađani će se sigurno barem jednom tijekom ljeta skalat do Adriatica jer djeca tamo mogu uživati osim u moru i suncu i u aqwa parku, koji se tamo nalazi još već pet godina.

- Počeo sam 2004. sa četiri kanua i dvije pedaline, a sada imamo i skutere, surf daske i ovaj aqwa park. priča nam Nermin Spahić.

Ono što je nas zanimalo i zbog čega smo došli na plažu je jedna interesantna priča, zbog koje smo i nagovorili našeg sugrađanina na ovaj razgovor. Naime, ovdje radi cijela Nerminova obitelj, uskoče žena i djeca, a ima i dva zaposlenika. Jedan od njih štićenik je Centra za rehabilitaciju Josipovac.

- Momak je dolazio danima tu kod nas, šalili smo se, družili, sprijateljili. Tako je krenula ta priča, a njegov opis posla je jednak poslu koju obavlja i drugi zaposlenik ili netko od nas. Pomaže gostima ući u kanu, na pedalinu..Primjećujem kako je strancima jako drago vidjeti kako je tu zaposlena osoba s poteškoćama, jer su osviješteniji nego mi po tom pitanju. Moram naglasiti kako je odgovorniji od ostalih, više se mogu osloniti na njega nego na druge momke koji se tu kod nas privremeno zaposle. Ono što je jako bitno reći jest da je jako napredovao od prve godine do danas, jer se socijalizirao, osjeća kako pridonosi zajednici. 

Vjerojatno mu zima jako teško padne?

-Jako! Čim zatvorimo, svako par dana me zove, pita me što ima novo, hoćemo li ići na kavu...Jedva čeka početi raditi, našao se u toj priči. Tu mu je lijepo, radi, družimo se, poštujemo ga kao radnika i kao čovjeka.

Nermin kaže kako su sva djeca s posebnim potrebama vrlo dobro došla, bila ona iz Dubrovnika i njegove okolice ili iz blo kojeg drugog dijela svijeta. 

- Osjetljiv sam prema njima i naravno da je svima njima korištenje naših usluga potpuno besplatno. Evo, ako netko ne zna, nije upućen, ovim putem pozivam svu djecu s poteškoćama da dođu ovo ljeto i zabave se.

Porazgovarali smo s Nerminom i o nekim neugodnijim temama.

- Teško je opstati u ovom poslu, bez obzira koliko se čovjek trudi. Ovo je jedini izvor prihoda za moju obitelj. Svako malo naiđeš na podmetanje noge, na nelojalnu konkurenciju. Ima nas u gradu koji doživljavamo svašta dok radimo i gledamo svoja posla, ali neko o tome šuti, a netko govori. Ipak, svi imamo neku granicu....Volio bih kad bi gradska uprava, na čelu s gradonačelnikom malo pogledala tko kako radi, volio bih da se ne tresem svaku godinu hoću li dobiti koncesiju ili ne, iako sve svoje obveze redovno izvršavam.

Tvoj otac bio je branitelj iz Domovinskog rata. Imaju li djeca hrvatskih branitelja neko pravo prvenstva za dobijanje koncesije?

- Naš je otac bio tenkist, dio slavnih Leoparda. Što se tiče koncesije, govorili su da imamo prednost, a potom da nemamo. Ipak su ti ljudi dali doprinos našoj slobodi, da možemo danas živjeti ovdje u miru.

Osim što obitelj Spahić pridonosi turističkom sadržaju grada Dubrovnika, iako možda i nisu svjesni, čine izuzetno djelo! Nermin je dobio zahvalnicu Centra za rehabilitaciju Josipovac, koju mu je uručila tadašnja ravnateljica, Marina Sambrailo.

- Bilo mi je neugodno na tom primanju, bili sve neki važni uzvanici, nisam to očekivao., skromno će Nermin. 

 

Netko je davno rekao: "Onaj tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet!" Neka vam ova priča bude primjer u ovom današnjem vremenu kada je čovjek čovjeku postao vuk, pružite ruku nekome u potrebi. 

U Roxy Club Dubrovnik je postavljena kutija za dobrovoljne priloge za liječenje našeg sugrađanina i branitelja, Ivice Šarića - Žike, koji vodi svoju tešku životnu bitku. 

Pomozimo Žiki, Dubrovniče-možeš ti to!

 

Obratili smo se Konzervatorskom odjelu u Dubrovniku zbog izmijenjene stolarije na vratima bivše prodavaonice Kraša te su nam dubrovački konzervatori odgovorili kako su vlasnicima/investitorima naredili vraćanje u prvobitno stanje. Međutim, svjedoci smo kako se po tom pitanju, ništa danima nije događalo, te smo novije fotografije ponovo poslali pročelnici, Žani Baći.

Dobili smo sljedeći odgovor: Temeljem vašeg upita o daljnjim radnjama ovog Konzervatorskog odjela vezanih za bespravnu izmjenu vanjske stolarije i postavljanje bankomata na otvorima prizemlja zgrade na Stradunu, označene kao čestica zgrad 1930 k.o.Dubrovnik, obavještavamo vas kako je Konzervatorski odjel poduzeo sve odgovarajuće mjere svoje nadležnosti, te kako je predmetni postupak u tijeku.

Danas su se ispred Sponze okupili Dubrovčani, na poziv Tee Batinić, turističke vodičice, članice udruge DART,  vlasnice galerije "Artur" i pozamanterije "Vlaho Slijepi" te izveli performans na Stradunu i u Ulici od Puča kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo brojem bankomata koji su osvanuli na dubrovačkim izlozima.

 - Mi želimo očuvati identitet Grada, na ovaj ga način branimo.  Izlozi su oči Straduna, mjesto đe se izlaže roba i njime se privlači publika. Mjesto toga imamo 38 bankomata i moramo ovo spriječiti. Oni koji govore kako se ne može ništa učiniti jer su ti prostori privatni, jako griješe, jer nitko ne hita bankomat iz zraka, oni uzurpiraju javni prostor. Sad sam viđela grupu od 15 Koreanaca, koji su pred bankomatom zauzeli sedam metara kvadratnih prostora. Mi ćemo sad učinit funero, staviti cvijeće ispred bankomata i dati argumenat gradonačelniku da shvati kako bankomati mogu biti i unutra. Tražimo od gradonačelnika da se donese uredba, glavna ulica je identitet grada. Turisti zbog toga dolaze u Dubrovnik, ne dolaze ođe radi bankomata! Mogu oni platiti i karticom...Ovo je najljepša ulica na svijetu, naš Stradun, nije to isto kao da su u nekoj sporednoj ulici. Među nama ima dosta turističkih vodiča, pitajte ih: Naši se gosti zgražaju! Imamo goste koji dolaze godištunima i pitaju se što je ovo...", kazala je Tea Batinić, organizatorica ovog današnjeg performansa. 

Građani su rekli svoje, na redu je gradska uprava..

 

Page 4 of 69
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…