PREKO FUNJESTRE by Ivana Žuvela Kalina Dignimo glas da se ne ponovi nova Mirjana Kristović!

15 Ožujak 2019

"Morala sam paziti kako čašu odlažem na stol, jer ga je jako nerviralo kad bi čuo taj zvuk. Potom bi uslijedile batine... dio je teksta koji sam pročitala još kao cura i pitala se uvijek kako to netko može trpiti. Gledala sam jedan film, po istinitoj priči, koji nikada nisam zaboravila. Radilo se o ženi koja je imala sina iz prvog braka i u drugom dobila drugog sina. U tom drugom braku bila je teško, najteže zlostavljana. Njezin mili muž je tukao do besvijesti, dovodio psa da ima s njom seksualni odnos, pišao u čašu pa joj davao da pije. Dijete je moralo jesti što voli i ne voli i ako bi povratilo, moralo bi i to pojesti. Idiot je bio i naoružan i nemalo puta prijetio oružjem. Policajci su mu bili prijatelji i sve je prolazilo u tonu "tako nešto je normalno u obitelji". Dok sam gledala taj film zamišljala sam kako ga ubijam (nemojte mi o tome kako se nasilje ne rješava nasiljem, jer bi svi imali istu pobudu). Film je snimljen za male ekrane jer je to presedan u američkom pravosudnom sustavu: u posjet im je došao njezin sin iz prvog braka i onda je kreten udario i njega. Tu joj je pukao film jer je ovako razmišljala: ja sam mu žena, a naš sin je zajednički, ali moje dijete iz prvog braka ovo ne mora trpiti. Kupila je pištolj i ubila ga na spavanju. Porota ju je potpuno oslobodila svake krivnje iako se nije radilo o trenutnoj samoobrani.

Kao cura sam mislila da su te žene same krive što trpe fizička i psihička zlostavljanja, a onda sam odrastajući shvatila da te žene često nemaju kud, pogotovo prije kada nije bilo Sigurnih kuća. Sustav je štitio zlostavljače više nego danas. Ljudi se nisu htjeli miješati u "tuđa posla". Bojale su se jer su im nasilnici prijetili i na poslu, dolazili, sramotili, vrijeđali, pa često nisu radile. Bez financijskih sredstava, nerijetko i bez obitelji, kuda da idu s djecom? Pa su trpile, šutale, radi djece..... Sakrivale svoje modrice, vidale svoje rane same, šutke, srameći se, govorile kako su pale niz skale, djeci i dalje pružale smiješak u stilu "ništa se ne događa". 

Prosvjed #spasime se trebao dogoditi jučer. Trebao se dogoditi prije puno godina, trebale smo dići glas protiv nasilja. Ima i žena nasilnica, ali muškarci ipak prednjače u svemu tome, pa se nekako više obraćam ženama. Tko će, ako ne mi sada? Moramo stati jedna uz drugu, da se više nikada ne dogode batinanja, bacanje djece preko balkona, premlaćivanje djevojke usred kafića, nova Mirjana Kristović ili  ubojstvo poput onog na Prijekome.

Nemojte misliti kako se to događa nekome drugome, svaka treća žena u svom životu doživi zlostavljanje! Nije zlostavljanje samo fizičko, nekada je ono psihičko i puno gore: "ne vrijediš ništa, ja te hranim, kurvo, nećeš ti niđe bez mene, tko te zvao na telefon, kako si se to obukla...." sve je to omalovažavanje i sigurno nije ljubav.

Nemojte reći neću doći na prosvjed jer ne volim Jelenu Veljaču, jer je ona samo pokrenula prosvjed i nije bitna u ovoj priči. Bitne su žene i djeca koji svakodnevno trpe zlostavljanje. Nemojte reći "neću doći na prosvjed jer smatram abortus nasiljem". Pitam vas kakve veze ima pobačaj sa zlostavljanom djecom i majkama? Ako želite spasiti život, onda se valjda treba jednako boriti za onaj rođeni i nerođeni? Sve drugo je licemjerje.

Nemojte reći neću doći na prosvjed jer kašljem, nemam vremena, dobila sam stvari. Ne postoje izgovori za učiniti nešto dobro za sve nas. Žene su se stoljećima borile za svoja prava, u ime svih onih žena prije nas, za sve one žene koje su dobile šamar, koje su silovane, maltretirane, ponižene i zgažene, dignimo glas...Inače smo i mi ti koji smo ih ošamarili. Još jednom. 

DUBROVNIK, 16.3. PODNE MANJE PET- CRKVA SVETOG VLAHA. BIT ĆU TAMO, A TI?

 

 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…