Print this page

O DJECI S POTEŠKOĆAMA, ŠKOLI I TOME KAKO SU NAM PUNA USTA INKLUZIJE

12 Rujan 2019

Školska godina je startala, s njom i prve obaveze. Školski i domaći radovi, inicijalni testovi, provjeravanje znanja i nove lekcije. Roditelji su se naoružali strpljenjem, odlaze na prve ovogodišnje roditeljske sastanke. Tako je to za velik dio populacije. Ima jedna skupina kojoj to sve teže izgleda. To su djeca s poteškoćama i njihovi roditelji.

Prijedlog školovanja za djecu s teškoćama u razvoju daje Stručno povjerenstvo Ureda, a rješenje donosi Ured državne uprave. Djeca s poteškoćama imaju različite funkcionalne sposobnosti, a svaka vrsta teškoće otežava djetetovu sposobnost učenja i razvoja, ali kad se osiguraju uvjeti i potpora za ostvarivanje maksimalnog razvojnog potencijala svakog djeteta, to dijete ima mogućnost postići određeni stupanj obrazovanja. Povjerenstvo predlaže upis u školu po redovnom ili primjerenom programu (individualizirani, posebni ili prilagođeni program) ili se oslobađa upisa u toj školskoj godini. U Hrvatskoj djeca s poteškoćama mogu ići u redovne osnovne škole ili u posebne odgojno-obrazovne ustanove. U jedan razred mogu ići najviše tri učenika s posebnim potrebama, a takav odjel ne može imati više od 24 djeteta. Za djecu koja imaju oštećenje vida, sluha ili motorička oštećenja potrebno je organizirati produženi stručni postupak. Oni koji imaju individualizirani ili prilagođeni program imaju pravo na posebnu pomoć defektologa. Trebali bi se ocjenjivati prema Naputku o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju u osnovnoj i srednjoj školi.

To bi sve trebalo biti, sve lijepo piše u rješenjima, zakonima, naputcima. Rekli bi kako papir trpi sve, jer se puno toga NE PROVODI. Puna su nam usta inkluzije. U inkluzivnom društvu je svaka osoba prihvaćena bez obzira na različitost. Ona podrazumijeva pružanje jednakih mogućnosti svima.

Ovisno o dijagnozi, ovisno o tome u koju školu idu, je li to specijalna, redovna uz prilagođeni ili individualizirani program, imaju li asistenta ili nemaju, problemi se nižu. Netko ne dobije asistenta, iako na njega ima pravo, netko dobije asistenta pa se taj asistent dijeli na dvoje ili troje djece u razredu sa dugačijim dijagnozama. Neki se roditelji bore da sustav napokon shvati kako se radi s djecom s individualiziranim programom u nastavi. Često čujemo, kako je do profesora, kako mu roditelj treba objasniti, ponekad i više puta o kakvom se djetetu i problemu radi. I kad donesete nalaze, razgovarate s predmetnim profesorom ili razrednikom, jednostavno odmah znate kako postoje ljudi kojima je moto „gdje ima volje, ima i načina“, ali , nažalost i onih koji jednostavno „sve znaju“ i nitko ih ne treba ničemu učiti, a oni se ne trebaju dalje educirati ni prilagođavati.

Ono što najviše muči roditelje djece s bilo kojom vrstom poteškoće jest nerazumijevanje. Zamislite sada kako je roditelju i djetetu koji se jedva nose i sa svakodnevnim životom. Ono što drugi ljudi koji nemaju dijete s poteškoćama ni ne obraćaju pažnju, tim je roditeljima pravi izazov. Nekada obično oblačenje, presvlačenje, odlasci doktoru, usnivanje stvaraju problem. Odlasci u školu mogu biti vrlo stresni za tu djecu ukoliko se osjete neprihvaćeni. Za djecu s poteškoćama jako je bitna socijalizacija. Kada se osjećaju loše u razredu, u školi u kojoj provode pola dana, ne mogu napredovati ni na bilo kojem drugom području svog života. Ono što jedan dio nastavnika nikako ne shvaća jest da jednog obrasca za sve učenike jednostavno nema, jer nismo svi isti. Djeca s poteškoćama mogu učiti, ali na drugačiji, njima prilagođeni način. Ta djeca imaju potencijal. Pitanje je samo pruža li im se prilika.

U neznanju je sva predrasuda. Mnogi ne znaju kako su „drugačija“ djeca divne duše. Ne znaju koliko su plemeniti i koliko osjećaju i vole svijet oko sebe. Kakav god taj njihov svijet bio, a puno je teži nego što to mislite. Prigrlite ih, pogledajte ih u oči, vidjet ćete u tim anđelima svu ljubav, ali i besmislenost ovog našeg svijeta. Oni znaju kako puno toga nije važno. U njihovim očima otkrit ćete i mudrost, mada vam se na prvi pogled čini kako je to posljednje mjesto na svijetu gdje biste je tražili.

Svemu tome naučite i svoju djecu. Recite im kako smo svi krvavi ispod kože. Naučite ih prihvaćanju, ne odbijanju, naučite ih da vole one koji su drugačiji. Ta drugačijost nije mana, ona je Božje djelo, ona je blagoslov svima nama. Onima koji su je prepoznali.

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…