Print this page

Čega smo se nekada igrali ili kako nam nikada nije bilo dosadno

21 Kolovoz 2019

Mama, meni je dosadno“..svaka mama čuje ovu rečenicu sto puta dnevno, ukoliko u blizini nije neki mobitel, laptop ili tablet. 

Sve manje vidimo djecu na igralištima, na plažama. Za razliku od nas, koji smo vječito bili na ulici, sve dok nas ne bi zvali s prozora da idemo doma, pretežno kad bi pao mrak. Današnjoj djeci nije jasno, kako u to vrijeme nije bilo televizijskog programa od 0-24, nije im jasno nepostojanje videoteke na televiziji i još mnogo toga im nije jasno. Pitaju, a što ste to radili, kad niste sve to imali?

Što smo radili? Igrali smo svih mogućih igara, frnja, deva, penjali se na košćele, pravili puhalice, vozili rošule, Između dvije vatre, Neka puca, djevojčice su igrale lastiku, vozile rošule, činili smo predstave, logore, na kupanju igrali picigin, skakali na bombu, na iglicu, na Turčina. Bili smo toliko sretni, mašta nam je radila 100 na sat. I nikad nam nije bilo dosadno. Uvijek smo osmišljavali nove igre, kombinacije onih koje smo znali, organizirali turnire, voljeli biti zajedno.

Kažu kako svaka generacija ima nešto svoje i sjećam se kako su i nama stariji govorili kako je u njihovo vrijeme bilo bolje. Međutim, naša djeca žive virtualne živote, žive od lajkova, pogleda, žive na instagramu, facebooku, snapchatu, hrane se selfijima. Količina vremena koju provode zureći u ekrane ovisi naravno o roditeljima, ali što su stariji, to je teže kontrolirati. Igra potiče komunikaciju, smijeh,maštu i radost. Današnja djeca komuniciraju porukama i to čak više ni jednom riječju, nego skraćenicama tipa bff, bzvz, bs, vcs, pa moraš dešifrirati kako bi razumio o čemu zapravo govore.

Postoji i drugi problem, nekada smo se mi igrali po mjestima koje su danas zauzeli ugostiteljski objekti. Ne može se zaigrati nogomet na ulici, kao prije, jer bi lopta završila u nečijem objedu.

Karići, frnje, lastika su bili dio naših života i naša ih djeca neće prihvatiti kao svoje, to jednostavno nije dio njihovog vremena. Svojedobno je postojala akcija vraćanja đira po Stradunu, djeca iz gimnazije su điravala neko vrijeme, ali ni to nije zaživjelo. Tehnologija je uzela svoj danak, koliko god je dobra donijela, toliko je i loše koliko smo dozvolili da zavlada našim životima i životima naše djece.

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…