Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Prvi dani listopada bili su izuzetno teški za dubrovačko ratište. Sedmog listopada 1991. odvijala se bitka za Zvekovicu. Tamo su naši hrabri branitelji došli u direktan sukob s JNA. Neke su sa Zvekovice odveli u Morinj, bili su među prvim braniteljima u tom logoru, neke su ubili na licu mjesta.

Jusuf Muslija, Rasim Pramenković, Niko Srgota i Ilija Šaravanja i Lovro Guljelmović tog dana u Konavlima ostavili su svoje živote na oltaru domovine. Muslija i Pramenković se i danas smatraju nestalima.

Branitelj Pero Zec poginuo je istog dana u Orašcu.

 

Današnji dan, 7. listopad 1991. dan je koji Dubrovčani neće nikada zaboraviti. Tužan, crni, ratni dan. Dubrovnik je ponovo granatiran, granate koje su pale ispred skloništa u Mokošici, odnijele su zauvijek čak devet mladih života.

JOZO BRAJOVIĆ,DENIS ĆIMIĆ, VLADIMIRKA DOPSAIMILENKO KULAŠ, MIHO LIBAN, NIKOLA LIBANIVO MAŠKARIĆALEN VASILJEVIĆ i JOŠKO VUKOVIĆ, počivajte u miru. Slava vam i hvala.

Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama pod zapovjedništvom generala Milana Torbice. Napad su spriječili hrvatski branitelji, pripadnici Zbora narodne garde, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata,  a agresor je pretrpio gubitke. Među poginulima su bili zapovjednik i dozapovjednik formacije, a više od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po našim braniteljima. 

Zašto je važna bitka u Čepikućama za obranu hrvatskog juga? Zato što su naši hrabri branitelji držali ovu liniju obrane naredna 53 dana i time potpuno poremetili neprijateljsku strategiju. Svake se godine naši branitelji nađu u Čepikućama, evociraju uspomene na ovu bitku i što je najvažnije, iako je bilo ranjenih, ne oplakivaju svoje mrtve jer nisu izgubili nijednog vojnika. Nakon mise u Trebimlji, okupe se kod bijelog križa, rada Mata Vuletića, gdje se okupljenima obrati Marko Mujan, tadašnji zapovjednik 1.samostalne A bojne ZNG-a.

 

Na druženju kod obitelji branitelja Tomislava Batine u Trebimlji, branitelji i njihovi gosti prisjećaju se i generala Daidže, koji je organizirao obranu na ovim prostorima.

Podsjetimo, Udruženje boraca ratova od 1990. Crne Gore predalo je Specijalnom državnom tužilaštvu istragu o "sačekuši" u Čepikućama, o čemu je pisao crnogorski Dan online:

" Od­mah po do­bi­ja­nju ove in­for­ma­ci­je, SDT je for­mi­ra­lo pred­met i po­če­lo sa is­pi­ti­va­njem ovih na­vo­da. Tu­ži­la­štvo se za po­moć obra­ti­lo ko­le­ga­ma iz Hr­vat­ske i Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne, na či­jim te­ri­to­ri­ja­ma su po­či­nje­ni zlo­či­ni.
U mje­stu Če­pi­ku­će kod Du­brov­ni­ka ubi­je­ni su Ran­ko Bo­jić, Vo­ji­slav Bu­la­to­vić i To­mi­slav Bu­la­to­vić iz Ko­la­ši­na, Želj­ko Pan­du­ri­ca i Mi­lo­van Smo­lo­vić iz Moj­kov­ca i Ra­di­sav Sr­da­no­vić i Ra­sim Mu­rad­ba­šić iz Pod­go­ri­ce..Na če­lu jed­ne gru­pe je bio sa­da po­koj­ni Ni­jaz Ba­tlak, biv­ši usta­ški ju­ri­šnik Pa­ve­li­će­ve NDH iz Zve­ko­vi­ce kraj Cav­ta­ta, a na če­lu dru­ge gru­pe bio je Mar­ko Mu­jan – po­bu­nje­nik, ko­man­dant Te­ri­to­ri­jal­ne od­bra­ne Kor­ču­le, ko­ji se is­ta­kao u pre­u­zi­ma­nju ta­mo­šnjih obje­ka­ta JNA, da bi u lje­to 1991. go­di­ne bio ime­no­van za za­po­vjed­ni­ka ZNG-a u Du­brov­ni­ku. Ba­tlak i Mu­jan su ka­sni­je ob­je­di­ni­li svo­je sna­ge u Če­pi­ku­ća­ma, ma­lom na­se­lju u za­le­đu Du­bro­vač­kog pri­mor­ja uz lo­kal­nu ce­stu ko­ja vo­di od Sla­nog pre­ma Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni."

Ne pišu crnogorski mediji, a ni Udruženje boraca u odmazdi u Ravnome, gdje su ubijani ljudi, odvođeni u koncentracijski logor u Bileću, ne govore o spaljenim kućama i silovanim ženama. Nikada nitko za to nije odgovarao.

 

 

 

Hrvatska policija je u Domovinskom ratu dala nemjerljiv doprinos stvaranja slobodne hrvatske države. 05.kolovoza 1990. u Zagrebu je postrojeno 1800 polaznika tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, a pripadnici policije sudjelovali su na svim ratištima od Slavonije do Dubrovnika.

Prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu bio je hrvatski redarstvenik Josip Jović, na takozvani Krvavi Uskrs 31.ožujka 1991 na području Plitvica. Tada su pripadnici srpske milicije, pod vodstvom Milana Martića zauzeli područje Plitvica, upali u upravu Nacionalnog parka, dio službenika zarobili, a dio potjerali kućama. Park su proglasili dijelom srpske Krajine. Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, prenesen je do vozila hitne pomoći, ali je umro na putu do helikoptera. Jović je pokopan uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u rodnom Aržanu. Posmrtno je promaknut u čin bojnika, podignut mu je spomenik i spomen ploča. UBIUDR Podravka u suradnji s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata posthumno mu je dodijelila priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata.

I bitka za Vukovar „najavljena“ pogibijom 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Naime, 1.svibnja 1991.policijska patrola je htjela skinuti jugoslavensku zastavu na ulazu u Borovo Selo i zamijeniti je hrvatskom. Dvojica policajaca su tom prilikom ubijena, a dvojicu su zarobljena. Sljedeći dan, autobus s hrvatskim policajcima stigao je osloboditi zarobljene kolege. Dočekani su u zasjedi pa su Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Sarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Cović, Željko Hrala i Mladen Catić ubijeni i masakrirani.

Kažu kako je pravda spora, ali dostižna, ali za policajce iz Borova nikada nije stigla, jer u veljači 2012.sud u Osijeku osudio je Milana Marinkovića za ratni zločin i osuđen je na samo tri i pol godine zatvora zbog zlostavljanja dva zarobljena policajca. 2014. Marinkoviću je katna smanjena na tri godine uz žalbu. Četiri ostale optužene osobe žive izvan Hrvatske, pa im nije suđeno.

Za obranu suvereniteta Republike Hrvatske, 755 pripadnika hrvatske policije položilo je svoj život. Čak 3600 ih je ranjeno, a čak 31 pripadnik vodi se kao nestao.

Na hrvatskom jugu, pripadnici policije dali su svoj obol za stvaranje neovisne države. Svoje živote na oltar domovine položili su: Sabit Bičo, Ivo Bokun, Ivo Botica, Milo Brajević, Denis Ćimić, Andro Dominiković, Vladimirka Dopsai, Miho Drobac, Mario Đerek, Stijepo Guzza, Miho Klečak, Pavo Klešković, Dragan Komlenac, Milenko Kulaš, Mario Mandić, Željko Martinović, Salih Mekić, Niko Mihočević, Niko Mujo, Jusuf Muslija, Pero Nenada, Drago Obradović, Mario Papac, Teo Paskojević, Zdenko Pejić, Mirko Petrekanović, Rasim Pramenković, Ivan Radoš, Željko Raguž, Ivica Rilović, Andro Savinović, Miroslav Skopljo, Vlaho Škilj, Ljubomir Todorovski, Antonio Vatović, Marin Violić, Mato Violić, Renato Vladimir, Grgur Vuletić, Pero Zec, Mario Zovko, Antonio Žaknić i Želimir Žanetić.

U Dubrovniku zbog zaštite dostojanstva i vrijednosti Domovinskog rata, kao i uloge i doprinosa hrvatske policije u Domovinskom ratu osnovane su Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91 i Udruga SJP Grof.

Hvala hrabrim pripadnicima MUP-a koji su stvarali hrvatsku državu, hvala zbog vaše uloge i doprinosa u Domovinskom ratu, a onima kojih više nema među nama, neka je vječna slava i hvala.

Prije nekoliko godina, naš je sugrađanin Tomislav Margaretić prikupljao potpise za imenovanje jedne od dubrovačkih ulica po pok. dominikancu Ivu Martiniću. Njegov pokušaj nije uradio plodom, pa je peticija ponovljena i prijedlog poslan novoj gradskoj upravi. 

"U vremenima kada religija nije bila popularna za sustav u kojem smo živjeli, padre Ivo je mladima otvarao put prema Bogu. Pamte ga generacije i generacije Dubrovčana. Osniva sastav "Orlandovi dječaci", koji prvi izvode beat misu u Dubrovniku, a sastav kasnije mijenja ime u "Veritas". Komunističkom sistemu nije odgovaralo djelovanje padre Martinića, pa je osuđen 1986. na kaznu od 6 mjeseci zatvora, uvjetno na rok kušnje od tri godine.

Padre Ivo zaslužan je za obogaćivanje dominikanskog samostanskog muzeja, dobitnik je odličja Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku i Dubrovačko-neretvansku županiju stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti i u iznimnim okolnostima u miru. Dobitnik je i priznanja Sunčani cvijet 1989., te Nagrada Grada Dubrovnika 1991. Bio  je izvjestitelj u Glasu Koncila, imao kolumnu u Dubrovačkom vjesniku, objavio tri knjige: Bog govori ljudski, Aktualnost Božje riječi i Što Bog govori?

Smatramo kako se Grad Dubrovnik treba na ovakav način odužiti padre Ivu, te kako trajno treba urezati njegovo ime u dubrovački kamen, kako ga se nikada ne bi zaboravilo i kako bi za njega znale i sljedeće generacije." stajalo je u opisu ove peticije.

Odbor za imenovanje ulica i trgova Grada Dubrovnika prihvatio je prijedlog i predloženo je da se skalini pred dominikanskom crkvom nazovu po Martiniću, međutim dominikanci su to- odbili. Poslali smo im upit i tražili razloge odbijanja ovog prijedloga.

"O Prijedlogu se raspravljalo na samostanskoj Skupštini održanoj 01.travnja 2019. Braća dominikanci su složni da se jedna ulica u gradu Dubrovniku imenuje po dominikancu Ivi Martiniću, no, u isto vrijeme izražavaju neslaganje s prijedlogom o imenovanju "Skalini Iva Martinića". Naime, kroz dugu povijest samostana sv. Dominika u Dubrovniku, koji će 2025. godine obilježiti 800. obljetnicu dominikanaca u Dubrovniku, mnogi su zaslužni dominikanci zadužili grad Dubrovnik. Najzaslužniji među  njima su Antonin Zaninović, Hijacint Bošković, Serafin Marija Crijević, Tomo Botteri i Tomo Basiljević. Kako oni nemaju svoju ulicu u Gradu Dubrovniku, želja je braće dominikanaca da "skalini" pokraj Dominikanskog samostana ostanu dio ulice svetog Dominika, a da se po dominikancu Ivi Martiniću imenuje ulica u jednom od naselja Grada Dubrovnika."

Očistimo Jadran od plastike, poručuju mladi ekoaktivisti s broda Postira. Eko Omblići su krenuli na edukativni izlet prema Šipanu, gdje će uz rekreaciju, druženje i obilazak kulturno povijesnih spomenika učiniti i tradicionalne eko minute za čistiji Jadran.

Nemojmo se nikada umoriti u davanju Majci Zemlji, kažu ova ekološki osviještena djeca.

Školska godina je startala, s njom i prve obaveze. Školski i domaći radovi, inicijalni testovi, provjeravanje znanja i nove lekcije. Roditelji su se naoružali strpljenjem, odlaze na prve ovogodišnje roditeljske sastanke. Tako je to za velik dio populacije. Ima jedna skupina kojoj to sve teže izgleda. To su djeca s poteškoćama i njihovi roditelji.

Prijedlog školovanja za djecu s teškoćama u razvoju daje Stručno povjerenstvo Ureda, a rješenje donosi Ured državne uprave. Djeca s poteškoćama imaju različite funkcionalne sposobnosti, a svaka vrsta teškoće otežava djetetovu sposobnost učenja i razvoja, ali kad se osiguraju uvjeti i potpora za ostvarivanje maksimalnog razvojnog potencijala svakog djeteta, to dijete ima mogućnost postići određeni stupanj obrazovanja. Povjerenstvo predlaže upis u školu po redovnom ili primjerenom programu (individualizirani, posebni ili prilagođeni program) ili se oslobađa upisa u toj školskoj godini. U Hrvatskoj djeca s poteškoćama mogu ići u redovne osnovne škole ili u posebne odgojno-obrazovne ustanove. U jedan razred mogu ići najviše tri učenika s posebnim potrebama, a takav odjel ne može imati više od 24 djeteta. Za djecu koja imaju oštećenje vida, sluha ili motorička oštećenja potrebno je organizirati produženi stručni postupak. Oni koji imaju individualizirani ili prilagođeni program imaju pravo na posebnu pomoć defektologa. Trebali bi se ocjenjivati prema Naputku o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju u osnovnoj i srednjoj školi.

To bi sve trebalo biti, sve lijepo piše u rješenjima, zakonima, naputcima. Rekli bi kako papir trpi sve, jer se puno toga NE PROVODI. Puna su nam usta inkluzije. U inkluzivnom društvu je svaka osoba prihvaćena bez obzira na različitost. Ona podrazumijeva pružanje jednakih mogućnosti svima.

Ovisno o dijagnozi, ovisno o tome u koju školu idu, je li to specijalna, redovna uz prilagođeni ili individualizirani program, imaju li asistenta ili nemaju, problemi se nižu. Netko ne dobije asistenta, iako na njega ima pravo, netko dobije asistenta pa se taj asistent dijeli na dvoje ili troje djece u razredu sa dugačijim dijagnozama. Neki se roditelji bore da sustav napokon shvati kako se radi s djecom s individualiziranim programom u nastavi. Često čujemo, kako je do profesora, kako mu roditelj treba objasniti, ponekad i više puta o kakvom se djetetu i problemu radi. I kad donesete nalaze, razgovarate s predmetnim profesorom ili razrednikom, jednostavno odmah znate kako postoje ljudi kojima je moto „gdje ima volje, ima i načina“, ali , nažalost i onih koji jednostavno „sve znaju“ i nitko ih ne treba ničemu učiti, a oni se ne trebaju dalje educirati ni prilagođavati.

Ono što najviše muči roditelje djece s bilo kojom vrstom poteškoće jest nerazumijevanje. Zamislite sada kako je roditelju i djetetu koji se jedva nose i sa svakodnevnim životom. Ono što drugi ljudi koji nemaju dijete s poteškoćama ni ne obraćaju pažnju, tim je roditeljima pravi izazov. Nekada obično oblačenje, presvlačenje, odlasci doktoru, usnivanje stvaraju problem. Odlasci u školu mogu biti vrlo stresni za tu djecu ukoliko se osjete neprihvaćeni. Za djecu s poteškoćama jako je bitna socijalizacija. Kada se osjećaju loše u razredu, u školi u kojoj provode pola dana, ne mogu napredovati ni na bilo kojem drugom području svog života. Ono što jedan dio nastavnika nikako ne shvaća jest da jednog obrasca za sve učenike jednostavno nema, jer nismo svi isti. Djeca s poteškoćama mogu učiti, ali na drugačiji, njima prilagođeni način. Ta djeca imaju potencijal. Pitanje je samo pruža li im se prilika.

U neznanju je sva predrasuda. Mnogi ne znaju kako su „drugačija“ djeca divne duše. Ne znaju koliko su plemeniti i koliko osjećaju i vole svijet oko sebe. Kakav god taj njihov svijet bio, a puno je teži nego što to mislite. Prigrlite ih, pogledajte ih u oči, vidjet ćete u tim anđelima svu ljubav, ali i besmislenost ovog našeg svijeta. Oni znaju kako puno toga nije važno. U njihovim očima otkrit ćete i mudrost, mada vam se na prvi pogled čini kako je to posljednje mjesto na svijetu gdje biste je tražili.

Svemu tome naučite i svoju djecu. Recite im kako smo svi krvavi ispod kože. Naučite ih prihvaćanju, ne odbijanju, naučite ih da vole one koji su drugačiji. Ta drugačijost nije mana, ona je Božje djelo, ona je blagoslov svima nama. Onima koji su je prepoznali.

Više članaka sam napisala na temu nestalih tijela poginulih branitelja na našem području. Jedna priča me posebno zaintrigirala, a radi se o trojici braće Pramenković, koji su branili naš dom. Institucije hrvatske države silno su zakazale, pa tako i dalje nema tijela najstarijeg brata, smrtno stradalog na Zvekovici, a njegov brat Hasim, iako zarobljenik koncentracijskog logora Morinj ni danas, 28 godina kasnije, još uvijek nema status branitelja. U moru onih lažnih, onih koji su se okoristili Domovinskim ratom, valjda nemamo vremena ni volje za one koji to zaslužuju. Priču možete, ukoliko ste to propustili, pročitati ovdje. 

Ponovo sam poslala upit Ministarstvu branitelja, Odjelu za zatočene i nestale, jer me zanimalo tko je odgovoran za ove slučajeve i što se napravilo do danas. Stigao je odgovor iz Ministarstva, koji prenosimo u cijelosti:

" Od posljednjeg odgovora na Vaš upit, od ožujka 2018. godine do danas, Ministarstvo je, u suradnji s drugim nadležnim tijelima (Hrvatski memorijalno- dokumentacijski centar Domovinskog rata, MUP, sigurnosno – obavještajne agencije), obavilo provjere svih ranijih dostupnih saznanja koja su ukazivala na moguće mjesto ukopa Rasima Pramenkovića. Provedene su i dodatne povjere s ciljem identifikacije posmrtnih ostataka, a kako poduzete aktivnosti nisu dale rezultat zatraženo je prikupljanje dodatnih saznanja.

Prikupljanje točnih podataka o mjestima ukopa smrtno stradalih hrvatskih branitelja i civila jedna je od težih zadaća, što se posebno odnosi na područja RH koja su se nalazila pod okupacijom. Traženim podacima najčešće raspolažu pojedinci ili tijela drugih država.

U nastojanjima da se riješi sudbina, kako Rasima Pramenkovića, tako i drugih osoba nestalih na području Zvekovice u listopadu 1991. godine, koristeći mehanizam međudržavne suradnje, od Crne Gore je zatraženo prikupljanje i dostava svih saznanja kako bi se okončao postupak traženja nestalih osoba na navedenom području.

Ministarstvo hrvatskih branitelja nastavlja prikupljati i provjeravati sva raspoloživa saznanja te provoditi aktivnosti iz nadležnosti u cilju rješavanja sudbina nestalih osoba, njihovog pronalaska i dostojanstvenog ukopa."

Nakon više od godinu dana istraživanja, razgovora, pregledavanja dokumentacije i dalje mislim kako su moguća samo dva odgovora: ili tijelo Rasima Pramenkovića nikada nije prebačeno sa Zvekovice ili je tijelo pokojnika zamijenjeno s nekim drugim braniteljem, što bi bio skandal, koji bi vjerojatno mnogi htjeli zataškati. Čekamo dakle, sada odgovor "s druge strane", iako smo prije nekoliko mjeseci i to pokušali privatnom istragom. Vojnici JNA nisu bili voljni razgovarati o tome što se zaista dogodilo na Zvekovici početkom listopada 1991.

I danas, u kolovozu 2019. tražim, uz potpunu suglasnost obitelji Pramenković da odgovorni isprave svoju grešku, da netko odgovara za ovaj veliki propust. Nadam se kako će netko progovoriti i staviti točku na ovaj slučaj, a obitelji Pramenković donijeti olakšanje gotovo tri desetljeća kasnije.

 

 

Stranica 10 od 78
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…