Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ovaj sam tekst napisala prije tri godine, kada sam napravila intervju s braniteljem Žikom Gustinom. Kako sam tada radila za Nportal koji se ugasio i sačuvala tekst, mislim da ovaj razgovor jednostavno mora ostati u bespućima interneta. Zbog naše djece, njihove djece, Žikine djece i svih nas...

Ima li netko u gradu da nije čuo za Željka Gustina-Žiku? Žika je veliki čovjek, legenda Dubrovnika. Svak onaj tko ga pozna, znao je da će ići odmah na prvu crtu, dati sve od sebe za svoju obitelj, prijatelje, za grad. Žika je čovjek ogromnog srca. To je srce negdje napuklo, od svega što je doživio i vidio. Zato ga nećete sresti više po ulicama grada, po njegovom Babinom kuku, Uvali, Stradunu. Među ljude više ne može, toliki su ožiljci na njegovoj duši.

  • U Domovinski rat sam se uključio 1.listopada 1991. Prvo su nas poslali na Pobrežje, gdje smo imali 6 ranjenih i gdje je poginuo mali Zvono, sa svojih 16 godina. Nismo imali više municije pa smo se morali povući. Potom smo pošli na Brgat, gdje su se vodile žestoke borbe s neprijateljem. Tamo su nas tukli minobacačima. Čekali smo naredbu o daljnjem raspoređivanju. Vratili su nas na Orkanske visove i i Orsulu. 5.12. smo pošli na Srđ.Rano u 6 ujutro, četnici su krenuli s napadom. Tukli su nas svim i svačim, nemilice.. vodile su se i bliske borbe. Bilo nas je tridesetak gore, ja sam bio s HOS-ovcima, mi smo držali desnu stranu Srđa. Krenuli su tenkovima prema tvrđavi, jednog je uništio Cvijeto Antunović. Izletio sam iz tvrđave, bacio nekoliko bombi na njih, a i oni na nas. Ranjen sam u leđa ručnom bombom negdje oko 11 sati ujutro. Potom su se popeli u pomoć Mišo Ljiljanić, pok. Srećko Kljunak, Vuk i ostali specijalci. Mene je Cvijeto vezao za svoja leđa i dole me snio,a leđa nam je čuvao Josip Čorić koji je poginuo dan kasnije. Dole su me prihvatili specijalci, sjećam se Roba Curića, on me ubacio u auto. Odveli su me u bolnicu, tamo su mi izvadili slezenu, oštećen mi je želudac, jetra i nemam dio pluća. Nije bilo organa koji nije bio načet, a operacija je trajala 6 sati.Doktori su mislili da neću preživjet operaciju.

Kakav je bio osjećaj tada biti na Srđu, o čemu si razmišljao?

  • O ničemu. Samo o tome da treba obranit Grad i ljude. Da smo sišli, grad bi bio okupiran. Mi smo dali sve od sebe, nažalost neki danas nisu živi. Da je tog dana pao Srđ i Sustjepan, i grad bi pao.

Tvoj brat Vido je isto bio pripadnik HV. Obojica ste branili grad.

  • Vido je bio od samog početka u HV. On je bio s Begušićem i Teom Andrićem.

Nakon ranjavanja, vratio si se u postrojbu.

  • Tako je. Nakon ranjavanja bio sam na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Spaso Bilić me došao vidjeti. Vratio sam se kako bi se mogao opet priključiti. Stavili su me u logistiku, dali mi da budem portir. Reko sam im vratit ću se ja mojima, ne mogu ja izdavat ključeve, nisam vam ja od toga. Bio sam tako možda dva, tri dana u toj logistici i pošao sam opet nazad na Orkanske visove, pod zapovjedništvo Eduarda Čengije i Mladena Jurkovića. Tamo sam ostao do kraja.

Je li te rat promijenio kao čovjeka?

 

  • Jest. Išao sam po sprovodima mojim prijateljima i suborcima. Pero Nenada je na primjer, bio moj prijatelj od djetinjstva. Jednom, kad smo imali smjenu, predvečer, išli smo s autom, nas petorica, Zec je vozio auto. Bili smo Mišo Vodopić, Riki, ja i Ivan Prkačin. Ivan je sjedao lijevo, ja u sredini, kad smo išli niz serpentine, počeli su pucat po nama i njega je pogodio metak u leđa. Na rukama mi je umro, samo je zavikao „pogođen sam“. Pokušali su ga reanimirati, ali nisu uspjeli. Previše mrtvih..

Znaju li tvoja djeca o tvom sudjelovanju u Domovinskom ratu?

  • Znaju, pričao sam im. Vodio sam ih na Srđ i pokazivao mjesto mog ranjavanja. Ne odgajamo ih tako da odrastaju s tim. To je nešto što je bilo i ostalo iza nas.

Kako danas gledaš na sve što se dogodilo, s odmakom vremena?

  • Teško mi je ići na ta mjesta, na okupljanja, obljetnice. Tamo je masa svijeta, svaka čast svakome ko može, ja ne mogu. Dok sam mogao, išo sam i polagao vijence. Razbolio sam se i ne mogu izać vanka, ne osjećam se dobro u gužvi, uhvati me panika. Izgubljen sam u prostoru i vremenu. Išao sam se liječiti u Jankomir, u Zagreb, na odjel za branitelje. Doktori koji su tamo baš za PTSP su rekli kako su učinili sve što su mogli. Kako mi je ,tako mi je. Puno sam gledao mrtve ljude, sve te smrti su me dotakle. Kad se ubio pok.Mišo Papac našao sam se tamo i pomogao sam ga iznijeti iz mora i to je bila kap koja je prelila čašu.

Žika ne voli promociju ni internet. Ali, zaslužuje svaku riječ o njemu napisanu, izrečenu, snimljenu. Bog ga je blagoslovio predivnom ženom i troje prelijepe, zdrave djece. On je jedna velika hodajuća duša, koja nije mogla bez rana izdržati ratne dane. Ne samo one fizičke, nego one dublje, psihičke, koje su mogle dodirnuti samo dobro srce čovjeka koji je bio na prvoj liniji obrane.

Hvala ti Žika, za sve što si učinio za našu slobodu. Voli te Dubrovnik.

 

Župan Nikola Dobroslavić uputio je čestitku povodom Dana dubrovačkih branitelja i blagdana sv. Nikole. Tekst čestitke prenosimo u cijelosti:

Poštovani sugrađani, poštovani branitelji,

Čestitam svima Dan dubrovačkih branitelja, dan koji pamtimo kao jedan od najtežih u našoj povijesti. Tog kobnog petka, već od šest sati ujutro agresorske snage udarile su na Grad iz svih snaga. Živote su izgubili mnogi naši sugrađani, branitelji, civili, uništeno je neprocjenjivo kulturno blago. 
U Dubrovniku nije bilo ‘vojarni koje treba osloboditi’ niti ‘naroda kojeg treba spašavati’, na našim žrtvama kristalo se jasno očitovala velikokosrpska politika osvajanja. No nismo pokleknuli, nismo se predali, stali smo u obranu onoga što je naše i zato svim našim braniteljima vječna hvala i slava.
Na današnji dan moramo se prisjetiti svih onih koji su nam slobodu stvarali, ali nisu više s nama da u njoj uživaju. Neka im je laka hrvatska zemlja.


Župan 
Nikola Dobroslavić

Rat je te, 1991. već dva mjeseca trajao na krajnjem hrvatskom jugu. Ipak, jedan dan se svima nama koji smo ga doživjeli posebno urezao u pamćenje.

Počelo je u zoru, točnije u 05.40. Krenulo je razaranje povijesnoga grada i trajalo je cijeli dan. 06. prosinca 1991. u Dubrovniku je poginulo 11 branitelja, živote je izgubilo 14 civila, a 52 osobe su ranjene.

Tog crnog petka dubrovačkog, dogodilo se najstrašnije razaranje stare gradske jezgre. Agresor je udarao po tvrđavi Imperial na Srđu, Sustjepanu, Nuncijati i Belvedereu. Naš Stradun, ulice, fontane, crkve, stari dio grada pogođen je sa preko 2000 granata.

Neprijatelj je uspio popeti se na tvrđavu u kojoj su bili branitelji na Srđu, ali su naši hrabri branitelji odbili svaki napad.

Grad je gađan i s mora, pucano je na sve vidljive ciljeve cestom, a prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, poginuli su dubrovački vatrogasci.

Oštećeno je 460 zgrada, a devet dubrovačkih starih, stoljetnih kuća progutao je požar.

U 19.25. sirena je dala znak za prestanak opće opasnosti.

Usprkos gubicima, Dubrovnik je opstao. Srpsko-crnogorski rezervisti potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom shvatili su tog dana da se Dubrovnik neće predati, da će ga naši branitelji braniti do posljednjeg daha. Shvatili su da nikada neće „piti kafu na Stradunu“ i da će se u njemu ponovo vijoriti zastava Libertas. Tog dana obranjena je dubrovačka sloboda.

Neprijatelj je shvatio kako će izgubiti rat.

 

I tako, dolazi Thompson na Stradun. Pitaju me kako to da nisam napisala tekst o koncertu? Pa nisam, nekako čekala da se svi izredaju. Ne razumijem što je sporno? Dok je trajalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, mnogi su se Srbi našli uvrijeđeni jer su naši nogometaši pjevali "Lijepa li si". I poneki Hrvati. Oni što im se nije nikako sviđala ni karirana crveno-bijela napica, a kamoli šahovnica, pjesma, reprezentacija ili bilo što što ima "hrvatsko" kao predznak. Oni dobiju ospice i na kampanju "Kupujmo hrvatsko", a variolu veru na podizanje barjaka. Normalno, što bi u Hrvatskoj pjevali hrvatske pjesme, dizali bandijere, ponosili se zemljom. Ma kakvi. Odma si nacionalist i nitko i ništa. Nula. Nepismen. E da, i nemaš zube, logično.

Tko je vidio veličati Domovinski rat, tko je vidio plakati za palim braniteljima? To sve treba zataškati, staviti pod tapit, kao da se nije ni dogodilo. Okrenimo se budućnosti, viču. Viču oni koji su vrijeme Domovinskog rata proveli u nekim tamo Njemačkama..Viču oni čiji očevi nisu imali pušku na ramenu, oni koji nisu nikoga izgubili. Jedino što jako vole i što im ne smeta su hrvatske kune.

Osim "Lijepa li si", najgore su ipak "Čavoglave". To slušaju samo seljaci, isti oni viču Za dom spremni i kako mislite da će se ta pjesma otpjevati na jednom Stradunu? Pa, ovako: bilo je HOS-ovaca gospodo, koji su branili Grad, krvarili poviše Straduna, poginuli za Dubrovnik. Oni su nosili oznake Za dom spremni. Za vas danas, kako bi laprdali hoće li Thompson pjevati ili neće. Nisu to oni koji su ubijali i razarali, nešto ste pomiješali, jer su ti bili s druge strane. Isti ti koji osuđuju "Bojnu Čavoglave", nemaju problema s nastupom Seke Aleksić ili nekakve Milice, jer "Bože moj, to je samo glazba." I Čavoglave su glazba i to omiljena za mnoge uši u ono vrijeme kad je stvorena. Sjetite se, bila je to pjesma koja je dizala moral, koja je govorila neprijatelju, agresoru kako se nećemo predati, kako nas neće tako lako osvojiti. 

Ima li netko tko nije za dom spreman? Ili ste vi oni koji biste pobjegli u Munchen kada bi vam napali kuću, obitelj, grad i domovinu? Ako i jeste, u manjini ste. Stradun će biti pun. Prepun. 

Danas je Udruga Dva skalina u suradnji s Gradom Dubrovnikom i Povjerenstvom za osobe s invaliditetom Grada Dubrovnika obilježilia Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Nakon pozdravnog obraćanja prisutnima zamjenice gradonačelnika gđe. Jelke Tepšić uslijedila je kratka prezentacija o radu Udruge u razdoblju od 2002 - 2019.
Gosti su bili predstavnici PU Dubrovnik koji su imali kratko izlaganje o pristupačnosti. Predstavnici udruge i Grada Dubrovnika dodijelili su Priznanja za promicanje prava osoba s invaliditetom dr. Jošku Glavić i odjelu Neurologije OB Dubrovnik. Posljednju točku prije tratamenta uveličali su Stijepo Gleđ Markos i pjevači iz Udruge Rina Mašera.

Danas se u Mokošici održavao događaj pod nazivom "Ejna se želi igrati-igrajmo se mi za nju", čiji prihod je išao malenoj Ejni Mujak, koja je oboljela od teškog oblika leukemije. Ovaj se događaj trebao održati 17.studenog i prolongiran je zbog vremenskih neprilika. Ovaj put je organizatore i natjecatelje dočekao divan sunčan dan, pa su se tako djeca i odrasli natjecali u skakanju u vrećama, nošenju loptice u žlici i potezanju konopa. Mogli ste kušati i palačinke na jedan sasvim neobičan način, tzv pancake art, gdje su cure izrađivale svima znane likove od palačinki. Bio je tu i jedan klaun i Spiderman, a cijelo događanje otvorili su dubrovački bajkeri, poznati po sudjelovanju u ovakvim humanitarnim događanjima. 

Oni koji nisu sudjelovali na natjecanju mogli su ubaciti svoje novčane priloge u dvije postavljene kutije, a osim za Ejnu, bila je tu i kutija za našu malu sugrađanku Gordanu Knego. U kategoriji djece pobijedila je Charlijeva vojska, drugi su Mini anđeli, a treće mjesto pripalo je Gormitima. U kategoriji odraslih, prvo mjesto odnijela je ekipa Lonci i poklopci, druga je Psihijatrija, a treći su Miševi i mačke naglavačke.

 

 

U vrijeme kada naši mladi odlaze u druge gradove i zemlje lijepo je čuti za one koji se vraćaju ili ostaju i usput stvaraju. Takva je priča mlade, lijepe i skromne Dubrovkinje, Ivane Vlahušić. Ivana je studirala farmaciju u Zagrebu i kada je na red došla kozmetologija, promislila je "To bih mogla i ja." Tom mišlju je zapravo, priča Ivana, započelo ostvarenje jednog od njezinih snova, stvaranje vlastite kozmetičke linije. 

U isto su se vrijeme njezini susjedi iz Dubrovačkog primorja, koji se već godinama bave branjem bilja, odlučili na svoju destileriju, pravili su eterična ulja i hidrolate, sirovine koje se koriste za izradu kozmetičkih proizvoda.

- Tako sam ja počela nešto mućkati i iz toga je sve krenulo. Sve je bazirano na biljkama našeg područja, od Dubrovačkog primorja do Konavala: smilja, masline, dunja, grožđa, gospina trave, ekstrakta kozjeg mlijeka, lavande. Podiijelili smo proizvode u tri linije: jedna je od njih ljetna linija Lokrum sun, koja sadrži marmeladu s gospinom travom, maslinovim uljem i medom za postizanje brončanog tena i jogurt s pantenolom, aloe verom i kozjim mlijekom za hidratizaciju kože nakon sunčanja i stvara osjećaj hlađenja te je odličan za ublažavanje crvenila. Druga je linija Arbotega day & night koja uključuje kreme za lice, vodicu s grožđem, hidratantni booster od dunje i zlatno ulje sa šljokicama.

Ivanina ideja je i luksuzna linija Cvijeta Zuzorić s biserima i ekstraktima od rogača. Ta je linija kao izmišljena za umornu kožu kojoj je potrebna hidratacija, vraća prirodan sjaj koži.

Jesi li zadovoljna plasmanom tvojih proizvoda na tržište? Što kažu korisnice tvojih preparata?

- Toga sam se najviše bojala, kreneš u to i nemaš pojma što te čeka, a zapravo je ispalo odlično. Jako sam zadovoljna kako su proizvodi prihvaćeni. Prvo sam ih testirala na familiji i prijateljima (smijeh). Lani sam na primjer slavila rođendan na Šunju i nosila sam teglicu marmelade Lokrum sun pa smo se tamo sve mackale. Baš sam bila zadovoljna kako je podnijela to lopudsko sunce, kako je želatinozne strukture, nije se pretvorila u tekućinu, što mi je bio važan test.

Ivana ima i nove ideje i proizvode. Tu je nova krema, noćna maska za lice s lavandom, koja je u izradi, a ide na tržište idućeg proljeća. 

- Radi se o posve drugačijoj formulaciji nego što trenutno postoji na našem tržištu, radi se o noćnoj maski koja se nanosi nakon njege lica. Maska se nakon nanošenja malo posuši i ide se spavati, znači ne skidamo je s lica, već zaključava sve sastojke koje smo dosada stavili na kožu i da je dodatno nahrani. Lavanda ima umirujuće djelovanje. 

Sve kreme se izrađuju u jednom zagrebačkom laboratoriju.

- Predam recepturu, a oni rade sva moguća testiranja, od analitičkih do alergoloških. Sve, naravno, što ide u prodaju mora imati certifikat. Isto tako, garantiramo da svaka naša krema ima sastav koji stoji na deklaraciji.

Zašto baš Arbotega?, pitali smo ovu divnu mladu i entuzijastičnu curu.

- To je sklop riječi arboretum, apoteka i Art Botega, kao umjetnost trgovanja u čemu je prednjačila Dubrovačka Republika.

Arbotegine proizvode možete naći u ljekarnama Čebulc, ljekarni Domus Christi na Stradunu, ljekarni Cavtat, ljekarni u Stonu, TIC na Stradunu, suvenirnici Plus na Stradunu, Duty free shop na našem aerodromu. Sve akcije, popuste i promocije novih proizvoda možete pratiti na Facebook stranici Arbotega Dubrovnik ili na njihovom instagram profilu. 

Čim pomirišete jedan od ovih proizvoda ili samo jednu kap razmažete po svojoj koži, vidjet ćete zašto Ivana Vlahušić s ponosom priča o svojim malim, lijepo upakiranim djelima. Narednih dana ćemo naše vjerne čitateljice nagraditi i razveseliti proizvodima iz Arboteginih linija, pa ćete se moći uvjeriti i same u njihovu učinkovitost.

Našoj Ivani želimo uspjeh u daljnjem radu i hvala joj što promovira Grad i njegovu kulturu, tradiciju i bogatstvo prirode na najljepši mogući način.

 

 

 

Podržava Hrvatska medicinske sestre, podržava i učitelje, profesore, policajce, Severinu, sve one nezadovoljne svojim primanjima, broju radnih sati, uvjetima koji to nisu i sudskim odlukama donešenim u Lijepoj našoj. Postavljam pitanje: zašto ne podržavate osobe koje su sve to: i medicinsko osoblje, čistači, njegovatelji, kuhari, logopedi, maseri, konobari, učitelji? Takve su osobe svugdje oko vas, a danas-sutra to možete biti i vi. Mislite li kako vam se ne može dogoditi da vam se svijet okrene turbulentno naopako preko noći, da vi, vaša sestra, vaša kćer ili sin dobijete dijete s posebnim potrebama, da vam netko strada u prometnoj nesreći ili ga pogodi neka bolest? Mislite li kako vam se ne može dogoditi da danonoćno bdijete nad osobom koju volite 24 sata? Mislite li da se takve stvari uvijek događaju nekome drugome? 

Nameće mi se zaključak kako u Hrvatskoj velik broj ljudi misli samo na sebe. Da, ponekad pročitaju tužan naslov i stave tužnog smajića, netko i podijeli priču, netko uplati 50 kuna i zaboravi na sve. To je u neku ruku normalno i ljudski, da ne legnete u krevet opterećeni tuđim problemima. Ipak, što vas košta da i za njih podignete glas? Što vas košta da izađete na ulicu i podržite te ljude koji prosvjeduju? Oni imaju dohodak manji od svakog ljudskog minimuma, oni nemaju ni godišnji, ni plaćene slobodne dane. Oni ne mogu ni na bolovanje, jer nemaju pravo biti bolesni. Kada njihovo dijete ili suprug kojeg su njegovali umre, oni isti tren nemaju nikakva primanja, nemaju pravo na oplakivanje, nemaju pravo na tugu i bol. Nemaju, jer se moraju misliti od čega preživjeti idući mjesec, jer ni crkavice od 2500 kuna više nema. 

Ti ljudi se ne pripremaju na potres i ostale katastrofe niti skupljaju dokumente i hranu za preživjeti, jer u tom trenutku ne mogu napraviti ništa. Ti ljudi ne mogu često otići na sprovod, vjenčanje, frizuru ili običnu kavu jer nema tko ostati s njihovim najdražim bićima. Oni su kronično umorni i samo im ljubav svako jutro ulijeva snagu da se dignu i nastave sa svojim životom. Često su sami i nemaju ničiju podršku. 

Podignite glas i za njih iako nemate nikoga o kome biste se na ovaj način brinuli. Hrvatska to može i mora. Kažu da se sustav jedne zemlje ogleda upravo u odnosu prema onim najnemoćnijima. Učinite to za njih, za sebe, za svu našu djecu. Nikada ne znate što donosi sutra.

04.12. 2019. u 10 sati, na Trgu Nevenke Topalušić, Hrvatska mora reći DOSTA JE. 

 

Stranica 6 od 78
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…