Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Pričala tako s prijateljicom i sestrom o onim vremenima nekad. Rođena sam blaženih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pa smo se tako sjetile crnobijelog televizijskog ekrana i  televizije koja se trebala zagrijat kako bi alavija radila. Ako ne radi kako treba i slika šeta, udariš je onako pošteno - i proradi. Ako je vlaga, pucketala bi, pa je djecu bilo strah da ne eksplodira. Ako udaranje po televiziji nije upalilo, onda bi se neko muško poslalo na krov da namjesti antenu. Onda bi se u kući derali: valjaaaa ili ne valjaaaaaa. Uvijek sam umirala od straha da netko ne sleti s tog krova.

Telefon nam je zadavao puno muka. Ono kad imaš 15-16, pa drobiš s prijateljicama na telefon, pa govoriš kako si Ga viđela sinoć na Stradunu, naslonjenog na neki izlog, a sluša te baba, mama, tata, tetka, susjed i mačak. Pa su nekima užali zaključat telefone zbog nabijanja računa, pa su tipkale brojeve bolje od najboljih telegrafista. Dodijelili bi nam tako dvojne telefone, pa su dvije familje imale istu liniju. Ako su govorili oni, nisi mogao ti. Ili upadneš nekome u vezu pa na kraju komentiraš, a ove što laju dobiju slom živaca svjesne kako si im slušala cijeli razgovor. Telefonski imenik nam je bio glavna zabava. Nađi neko smiješno ime i prezime, pa ga zovi, pa ti taj otamo skalava sve svece i bogove...

Pitala sam sestru jesmo li mi uopće imali mikser. Kaže da jesmo. Zašto smo onda ručno, dok nam ruke ne otpadnu batile jaje u kikari s cukarom? Ona pretpostavlja kako nam jednostavno nisu davali da se služimo uređajima koji nam olakšavaju život. Natjecale bi se čije će jaje prije pobijelit. Pa kad danas čitam "ne bih nikad stavila živo jaje u kolač", pitam se kako smo mi preživjeli sve te godine.

Moja je baba bila organizirana na način da se svaki dan znalo što se činilo. Nije imala aplikacije ni Pinterest ideje "Kako organizirati svoj dom"- Ponedjeljkom se prala roba, utorkom usisavalo, srijedom krpilo, četvrtkom utijavalo, petkom brisala prašina i prali prozori, subotom se čistila cijela kuća. Zamislila sam da mene netko danas nazove na telefon i reče amo na kafu, a ja odgovaram: Ne mogu, krpim. Mislim da baba dođe ovih dana u mene doma, da bi me zatukla batom od mesa, kad bi viđela koliko sam neorganizirana i kakva mi je kuća. Ako se nešto raspara, bacim.

Puce je imala u limenoj kutiji od keksa u svim kolurima i veličinama. Kad bi nešto postalo nenosivo ili bi mi prerasle, skidale su se puce i spremale u tu kutiju. Doma nemam ni iglice, ni puce ni konca. Muž mi je rekao da sam vjerojatno umislila da sam Trnoružica, pa ako se slučajno ubodem, spavat ću jedno sto godina.

Na zidu su se ponosno kočoperili gobleni. Što veći i kompliciraniji, bio je na vidljivijem mjestu. I meni su kao maloj dali goblen, sjećam se nekog laneta i neke trave. Godinama sam ga izrađivala i nisam finula.

Što se tiče kuhanja i obroka općenito..Nije bilo pitanja: Što bi vi danas djeco jeli? Jeo si što je bilo spravljeno, a otprilike se vazda kuhalo isto. Ako je bila neđeljom pečena kokoš i patate, prilog su bile biži, ako se kuhalo lešo meso, jela se juha, a uz meso salsa od pomadora i pire. Nije bilo izmišljanja ni kompliciranja. Danas čitaš ričete: pjenica od avokada, pa te traži sastojke koje ima za kupit samo u nekoj dobro opskrbljenoj butizi na primjer u Austriji. Kolači, vazda jedni te isti. Štručice od oraha, orahnjača, palačinke s marmeladom, kuglof i zaveži ga tu. 

Sjećam se ormara i vonja lavande. Lincuni složeni jedan na drugi ko po špagu. Ne znam ih tako složit brate mili, nisam stroj. Da neka od tih žena koje su štirkale, utijavale i slagale vide moj ormar, dobile bi garant moždani udar od nerava. Utijavale su se i kuhinjske krpe, gaćice i bječve. Kad smo već kod bječava, vazda su bile u paru. Nevjerojatno, ali istinito. Nikad se druga tražila nije.

Knjige su se popeljivale u ukrasni papir, na metre. Kad bi baba to pritisla palcem nije ti trebo selotejp. A kad bi viđela uši na knjigama ili zadaćama, čulo je se do Ploča. Ne smiješ bit nešesna, što će netko promislit ako slučajno slučajno imaš uši na zadaćama. Moj sin ne zna ni đe mu je zadaća, za usporedbu. Da je vidim i sa sva četiri uha, bila bi preponosna na njega.

Nismo imali puno, ali smo imali sve. Sjećam se tog nevinog vremena, onog kad je milje stajalo na televiziji, a porculanski se kučak nije smio pomaknut ni milimetra. Sjećam se mirisa prikala na Badnjak, sjećam se ljudi koje sam poznavala, sjećam se doba kad si svakoga na ulici znao i svakome viko: "Adio i kenova". Danas nema te nevinosti, danas je stiglo neko loše i instant vrijeme. Vrijeme playstationa, tableta, laptopa i smart telefona. Možda je danas sve oko nas smart, ali para mi se kako mi više nismo.

 

- Kao što znate, moja djevojčica Gordana je rođena u tridesetom tjednu, s 1410 grama i 41 centimetrom. Nakon aspiracijske pneumonije, četiri mjeseca bolnice i respiratora nastupila je naša borba. S Gordanom se rade vježbe, fizikalna terapija koja je davala vrlo male rezultate, a specijalne bolnice bile su naš drugi dom. Terapije Vojtom jedine su davale rezultate, ali pomaci su i dalje bili jako mali, priča Magda Knego, Korčulanka s dugogodišnjom dubrovačkom adresom.

Prije dvije godine Magda i Goge ostale su bez oca i supruga, Pera, koji je umro u dubrovačkoj bolnici 30.ožujka 2018. od posljedica puknuća moždane aneurizme.

- Poliklinika Glavić nam je ustupila trideset tjedana besplatne neurorehabilitacije i tada nastaju veliki pomaci u Goginom motoričkom razvoju. Iznimno smo zahvalni dr Jošku Glaviću koji nam je u najtežim trenucima, nakon smrti našeg Pera darovao novu nadu za prvi Gordanin korak. Obitelj našeg Pera nam je puno pomogla kupnjom stana u prizemlju tako da od 1.lipnja više nećemo biti podstanari. Gordana i dalje pohađa terapije u Poliklinici koje smo uspjeli do sada platiti dobrovoljnim prilozima dobrih ljudi, no sljedeći ciklus koji se predviđa za jesen, točnije od rujna iznosi 120 000 kuna. Mi zaista nemamo taj novac. Jedini nam je cilj da naša Goga konačno stane na svoje noge i krene u moj zagrljaj. Molimo vas da nam i ovaj put pomognete kako bi prikupili sredstva za daljnje liječenje jer su troškovi sve veći.

Magda navodi kako osim privatnih terapija kod kuće, snosi troškove i za ortopedska pomagala i cipelice čije troškove mora snositi sama jer HZZO odobrava samo dva puta godišnje.

- Ode nam i dva para ortopedskih cipelica u jednom ciklusu u iznosu od 1260 kuna.

Uplate možete izvršiti na tekući račun, a u svrhu uplate napisati: za Gordanino liječenje


ZA GOGIN KORAK

Tekući račun OTP banka
HR5324070003262082133

Žiro račun


HR8724070003106675881
ZA UPLATE IZ INOZEMSTVA
SWISS CODE
OTPVHR2X

Moto karavana Prevlaka-Vukovar koju je prije trinaest godina pokrenuo branitelj Đani Radovanović svake godine kreće iz Smokvice na Korčuli, preko Mokošice, Prevlake pa do Vukovara, u koji branitelji stižu kako bi sudjelovali u Koloni sjećanja 18. studenog.

Hrvatski bajkeri poznati su po humanitarnim akcijama, možete ih vidjeti kao Moto Mrazove koji uveseljavaju dječicu i na različite načine pomažu onima u potrebi. Prošle godine bajkeri su prije karavane prikupljali novce za vukovarsku socijalnu samoposlugu, a ove godine organiziraju nešto veće. 

Kako je vukovarski branitelj Peđa Mišić pokrenuo akciju i htio prodati svoj motor kako bi obitelji slabijeg socijalnog statusa odveo na ljetovanje, omiški bajkeri su se dosjetili ove ideje i predložili je ostalim sudionicima karavane.

- Ove godine smo već krenuli s akcijom, uključili su se mnogi klubovi diljem Dalmacije. Svi će napraviti svoje kutije, škrabice u koje će se pet mjeseci prikupljati novci za djecu i osobe s posebnim potrebama u Vukovaru. Te će kasice biti postavljene u matičnim moto klubovima i sredinama u kojima bajkeri žive. Zanimljivo je recimo, kako su brački bajkeri napravili kasicu od kamena, mi je na Korčuli pravimo od gume s pleksiglasom, kaže za Dubrovnik INsider Đani Radovanović.

- Svi prikupljeni novci zbrojit će se 16. studenog i udrugama kupiti ono što im je najpotrebnije, a ako se prikupi veća svota novca, te dvije udruge će nam predložiti i treću kojom možemo pomoći, dodaje ovaj branitelj i bajker.

Svake godine oko tisuću bajkera kreće prema Vukovaru, a ove godine pošto je 18. studeni proglašen državnim praznikom, smatra se kako će ih biti i više. Sretno našim bajkerima, gdje god bili i hvala im za sve što rade već godinama.

Ljudi su to velikog srca.

“OTKRHNUTI” Film o najvećoj ljudskoj traumi, gubitku, ali i oprostu. Dijete svakom roditelju, uz to što rođenjem donosi veliku radost i sreću, istovremeno daje mu gotovo nadljudsku snagu. S gubitkom djeteta ta radost i sreća, kao i ta “roditeljska snaga” zauvijek se gasi. Nakon te tragedije svaki od njih do kraja života ostaje… otkrhnut.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je poginulo 402 djece, od Slavonije do Dubrovnika.

Premijera dokumentarnog filma Slavice Šnur je 17.lipnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, Ilica 242, u 20 sati.

Slavimo Dan državnosti, u spomen na konstituiranje prvog demokratski višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. Na prvim višestranačkim izborima u proljeće te godine pobijedio je HDZ pod vodstvom dr Franje Tuđmana.

Bio je to masovni nacionalni pokret za stvaranje Hrvatske države. Hrvati su dobili priliku osloboditi se nametnutog zajedništva, biti svoji na svome, stvoriti neovisnu, slobodnu, bogatu malu državu. Znamo što se iza toga dogodilo. Plan Slobodana Miloševića, Velike Srbije, Hrvati su progonjeni na svojoj zemlji, ubijani, mučeni, zatvarani u logore. Teško je Hrvatska izvojevala svoju slobodu, platila danak u krvi svoje djece. Devedesetih se ovaj praznik slavio ponosno, zastave su bile na gotovo svakom prozoru, balkonu, kući. Danas ih rijetko možete vidjeti kako se vijore, nekima nije stalo do praznika, a ni do države.

Hrvati nisu ginuli za ovakvu državu danas. Za ovakvu državu nisu u krvi okupani Vukovar, Nadin, Škabrnja, Dubrovnik. Jesu li za ovo danas poginula djeca, majke, civili i najbolji hrvatski sinovi? Malo će vam tko reći suprotno.

Danas državu vode oni čija je jedna ruka na srcu, druga u špagu. Ova je zemlja nakon rata od interesnih skupina opljačkana, devastirana, prodana. Manipulira se braniteljima pred svake izbore, stvorili su velik broj lažnih invalida kako bi marginalizirali one istinske. Velika većina onih koji nam kroje sudbinu, voljeli bi da se Hrvatska nikad nije dogodila. Jedino što im zbilja ne smeta su hrvatske kune.

U Hrvatskoj ne postoji desno ni lijevo. Ne postoji ni centar. To su samo priče za mase, kako bi zamazali oči i prodavali maglu iskorištenom narodu. Njihove svetinje su interes, novac i moć.

Trebamo slaviti ono što danas možemo reći kako smo Hrvati, a da nas nitko ne prozove i pošalje na Goli otok. Možemo reći kako smo Hrvati, kako smo svjedoci vremena kad se stvarala mlada, neovisna država.

Trebamo slaviti Hrvatsku, ali za čiju su zaslužni isključivo naši branitelji i narod koji se vratio na svoja ognjišta. Svi vi koji ste nam tada krojili sudbinu i svi vi koji nam je krojite i danas, nemate vi što slaviti. Vi ste samo politički trgovci, pod krinkom domoljublja. Jer da niste ne bi ni primirisali Koloni sjećanja u Vukovaru, imali bi i malo obraza. Vi ste upravo ti koji ste prodali kosti naših nestalih, vi ste ti koji ste ih zaboravili i rekli kako to nije više važno. Vi ste ti koji nemate savjesti i mirno se možete nasmijati i stisnuti ruku nekoj majci koji gotovo trideset godina traži sina jedinca kako bi mu stavila cvijet na grob. Vi ste oni koji odmahuju rukom na smrt trudnice strijeljane na Ovčari.

Odakle vam pravo? Odakle vam pravo smješkati se s malih ekrana, držati govore i davati obećanja s figom u ruci? Dok su oni na koje vi danas s podsmijehom gledate stvarali Hrvatsku, vi ste zgrtali imetak. Vi danas imate kuće, bazene, velike plaće i jedete po kantinama za deset kuna. Vi izmišljate agencije i urede koje se ničim ne bave, zapošljavate kumove i rođake na vodeća mjesta i na taj način kupujete glasove za predstojeće izbore. Vi ucjenjujete i prijetite malim ljudima koji pošteno pokušavaju zaraditi svoj kruh. Vi praznika nemate. Nemate ni domovine, uz sve to što imate- ništa nemate. Jer ono što se zaista računa, ne možete kupiti ničim.

Hrvatskim braniteljima, njihovim obiteljima i istinskim Hrvatima želimo sretan Dan državnosti. 

 

 

 

 

Kuća svete Terezije od Malog Isusa na Vrhovcu u Zagrebu, u kojoj sestre karmelićanke brinu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, treba obnovu. 

Štićenici i djelatnici ove dobrotvorne ustanove morali zbog oštećenja nastalih u potresu iseliti iz prostorija u kojima su donedavno živjeli i radili. Pred njima je velika obnova svih prostorija zgrade, te su pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za financiranje obnove. Šteta koju je potrebno sanirati procijenjena je na oko milijun kuna. Vašim doprinosom, životi ove djece imat će nadu za bolje sutra. Donaciju možete uplatiti na broj računa u nastavku naznakom „za obnovu oštećenja izazvanih potresom“, piše Book.hr.

- Radi se o dvadeset i sedmoro djece, od tri do petnaest godina. Pokrenuo sam akciju, želim ujediniti Hrvatsku za jedno dobro djelo, skupili smo dosada nekih deset tisuća kuna, nadam se kako ćemo uskoro doći i do petnaest. U dogovoru sa časnom sestrom Nevenkom kupit ću sve potrebno, kazao je za Dubrovnik INsider, istaknuti vukovarski branitelj, Predrag Peđa Mišić.

Spomenik braniteljima na Pilama demontiran je, kako su kazali iz gradske uprave, zbog lošeg stanja i opasnosti za prolaznike. Mnogi branitelji su odahnuli, smatrajući ga neadekvatnim i spomenikom za koji se uopće ne zna što predstavlja.

Pitali smo branitelje u Facebook grupi Branitelji Dubrovnika kakav spomenik oni vide na platou Pila ili nekoj drugoj lokaciji, a koji bi bio dostojan žrtve koje su dali za obranu grada pod Srđem.

Ovo su neki od njihovih komentara: "Kameni spomenik, sa simbolima grada i tradicije te u to utkati poruku mladosti, hrabrosti, prkosa.", "Lik našeg čovjeka u rebama i patikama, s krunicom oko vrata", "Od kamena obavezno i barem malo prilagođen starinama. Obavezan vječni plamen", "Kamen i vječni plamen", "Umjesto sata na autobusnoj stanici kameni obelisk, na četiri ploče nosača posveta. obelisk ne bi kvario vizuru, čak niti zauzimao neki praktično korisni prostor, dok mu je vidljivost više nego potpuna." Branitelj s kapom i šahovnicom koji drži grad sa svetim Vlahom. Normalno da bude kamen.", "Kameno srce, a u srcu izrezbaren lik branitelja koji stoji iznad Grada", "Mislim da su svi branitelji i braniteljske udruge suglasni da bi spomenik trebao biti od kamena i toliko prepoznatljiv da turisti na prvu znaju čemu je posvećen i koja mu je svrha, a ne da u ogledalima spomenika popravljaju frizure ili pišaju iza njega jer ne znaju da je to spomenik ljudima koji su obranili grad od najveće agresije u povijesti.", "Kameno srce, a u sredini branitelj i sveti Vlaho koji zajedno drže u rukama Grad. Poviše njih maslinova grančica kao simbol mira. Mislim da treba pokazati svima kako je ovo uvijek bio grad slobode i mira, a bio je tako razaran. Sam pogled na njega treba biti poruka svima, onima koji dolaze kako smo se za njega borili, ali i kako želimo mir ostaviti kao zalog za budućnost naše djece."

Poslali smo upit Gradu Dubrovniku kako bismo doznali kako oni vide buduće rješenje spomenika onima koji su zaslužni za našu slobodu. Njihov odgovor prenosimo u cijelosti: 

Prostor na Pilama, na mjestu gdje se nalazio spomenik je u lošem stanju te će biti saniran i popločan kamenim pločama. Pozicija trajnog spomenika branitelja će ostati na Pilama i o tome postoji konsenzus svih braniteljskih udruga. A, cilj je da se putem dijaloga sa svim braniteljskim udrugama, postigne dogovor o novom, trajnom, spomeniku braniteljima, a koji će odavati poštovanje prema svima onima koji su dali svoje živote za Grad ili su to svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu bili spremni učiniti.

 

 

 

Najteži je posao upravo onaj roditeljski. Posebno ukoliko ste roditelj djeteta ili djece s poteškoćama u razvoju. Ivona Grbešić majka je troje djece, Laure koja ima osam godina i blizanaca Tina i Tonija koji sada imaju 4 i pol, a dijagnosticiran im je poremećaj iz autističnog spektra. 

- Evo baš u ovo vrijeme kad se obilježava svjetski dan svjesnosti o autizmu mi punimo godinu dana našeg pomalo drugačijeg puta. Prošle godine smo dobili naziv za taj posebni put, a zove se autizam. Ne mogu reći da sam bila u šoku, jer je sumnja postojala već, ali ono čega je zaista bilo puno to je strah. Dobiješ nešto novo, nešto čim se bas nisi susretao u životu pa je vrlo jasno da i nemaš znanje o tome. Strah od nečeg novog, strah jer sam samohrani roditelj i kako to sve u biti prebroditi.

Spomenula si kako si samohrana majka, kako se nositi s ovakvim životnim teškoćama sam?

- Puno je veći izazov kad si u ovoj priči i mama i tata. Toliko misli i pitanja u glavi, da li radiš ispravno, jesi li na dobrom putu. Međutim kako je vrijeme odmicalo, tako sam uspjela pronaći način za sve nas kako funkcionirati, kako savladati te strahove i živjeti.

Ivona svoje misli i priču iznosi i na blogu, koji rado čitaju i oni koji nemaju ovakvih životnih izazova.

- U želji da osvijestim našu zajednicu i informiram nastao je i blog No ordinary mom. Blog i društvene mreže prikazuju naš život, kolumna koju pišem na Missmama dio su cijele priče o svijesti i prihvaćanju autizma. Uskoro bi svoje svijetlo trebala ugledati i naša udruga “I MI SMO TU”. Mislim da sam naziv govori sve. Pokušat ćemo raditi na konceptu radionica, onih koje baš i nisu pokrivene za našu djecu u gradu i ono najvažnije INKLUZIJA. Zapravo, radi se o tome da ne želim dopustiti i neću da moja djeca žive na marginama jednog društva. Zašto? I njima je ovo isto nebo i Zemlja dato na dar kao i nama. I oni zaslužuju biti dio zajednice. Biti ravnopravni.

Jesu li ljudi danas ipak osviješteniji po tom pitanju više nego što su bili?

- Mislim da je problem što je društvo dosta neinformirano i da smo navikli svi biti u kalupu i zvati se normalni. Ali, što je to biti normalan uopće? Bilo je situacija kad sam nailazila na nerazumijevanje i borba sa sustavom, ali malo pomalo dobijamo te borbe. Iza svake ostane ožiljak, onaj nevidljivi koji najviše boli, ali neka ih tu jer su mi podsjetnici da sam napravila što sam trebala za njih. Pomaci se vide, sigurno, kroz svakodnevne situacije, slučajne prolaznike, ljude koji nas okružuju, želim vjerovati da postajemo senzibilniji. Bitno je ljudima razbiti predrasude o autizmu kao prvo. Pokazati im da autistična djeca nisu retardirana, ako ih se pomno prati svaki od njih ima neki svoj skriveni talenat. Da i oni imaju osjećaje i jako ih često pokazuju, samo ih mi trebamo znati prepoznati. Iako su poneka djeca neverbalna to ne znači da nemaju što za reći, dapače znaju komunicirati očima i srcem. Vjerujem da kad otvorimo svoja srca puno toga možemo naučiti o njima i s njima.

Što je ono što možemo promijeniti, učiniti kao zajednica?

- Ono što je još uvijek problem kad su u pitanju autistična djeca pa i odrasli je nedovoljno usluga koje su njima prijeko potrebne, nedostatak psihološke pomoći za roditelje koji to prolaze i nedostatak uključivanja odraslih autističnih osoba u društvo. U Dubrovniku konkretno ima nekih pomaka, i svjesna sam da se ne može preko noći dogoditi ono o čemu zapravo sanjam, ali sretna sam kad vidim da ljudi rade na tome. Sam primjer toga bi navela udrugu u koju odlazimo a koja nam je kao drugi dom Udruga dva skalina i usluge koje dobivamo u Poliklinici za mentalno zdravlje djece u ob Dubrovnik. Žao mi je sto je na krajnjem jugu sve nekako teže za odraditi. Žao mi je sto svi studeni sa ERF-a pretežito ostaju u Zagrebu. Žao mi je da vrtić ne može pokriti terapije koje su njima potrebne. Žao mi je da kronično nedostaje asistenata. Žao mi da je stručno osoblje ne dovoljno educirano u ovom smjeru. Nadam se da će se to mijenjati s vremenom, želim vjerovati u to.

Što bi poručila roditeljima koji se prvi put susreću s autizmom u svom životu?

- Na ovom našem putu imala sam priliku upoznati jako puno roditelja , oni koji žive autizam već dugo ali i oni koji su tek na početku. Imala sam priliku upoznati odrasle autiste. Pokušavamo se držati skupa i međusobno razmjenjivati kako loše tako i dobre situacije, uzajamna utjeha i savjeti. Ono što želim poručiti svima onima koji su tek započeli ovo putovanje je da vjeruju. Da vjeruju u svoju djecu i da vjeruju u sebe i ispravnost svog postupanja. Poručila bi im da slušaju svoj roditeljski instinkt i da se vode njime. Mene do sad taj osjećaj nije nikad prevario, dapače sav napredak koji smo dobili izašao je upravo iz toga da sam slušala svoje srce. Nositi se sa životom nije lako, svi mi imamo neke svoje probleme. Ali, upravo ovaj naš posebni put mi je pomogao da shvatim da je lakše ići kroz život ako mu se ne opireš. Mi smo dobili neki novi pogled na život i zahvalni smo na tome. Veselimo se naših malim pobjedama, trudimo se iz svakog dana izvući nešto pozitivno. U biti oni su mi inspiracija i sve troje su moji učitelji svaki dan. Učim život gledati njihovim očima.

Očima ljubavi.

Što dodati na kraju, osim: kapa dole Ivona, hrabra i vječito pozitivna ženo! Teško je u ovim suludim vremenima u sebi pronaći sunce. A ti sijaš, uvijek.

Stranica 3 od 78
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…