Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Josip Zvono uključio se u Domovinski rat na samom početku agresije na Grad. Poginuo je na Pobrežju, na današnji dan 17. listopada 1991. Nije dočekao 17. rođendan. Bio je naš najmlađi branitelj.

- Dok je trajala agresija, svjedočili smo kako su brojni malodobni branitelji sudjelovali u obrani domovine, znajući da se bore za slobodu Hrvatske. I ovaj je maloljetni branitelj mogao stajati u toplini svoga doma i čekati razrješenje situacije, ali nije to napravio i položio je svoj mladi život za slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku. Dao je ono najdragocjenije što je imao, svoj mladi život, kazao je danas na Pobrežu, dubrovački gradonačelnik, Mato Franković.

Kao i uvijek, vijenac su položili i članovi Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata.

- Ovo je najmanje što možemo učiniti, da se prisjetimo Josipa Zvona, najmlađeg poginulog branitelja, što činimo svake godine, a činit ćemo i dok nas bude. Svi su branitelji zaslužili pijetet, a pogotovo on, najmlađi branitelj koji je poginuo ovdje na našim prostorima, rekao je Riki Milun, predsjednik dubrovačke Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata.

Na današnji dan, 17.listopada 1991. na Pobrežju je poginuo najmlađi dubrovački branitelj, Josip Zvono. Rođen je 13. studenog 1974. u Dubrovniku, a u Domovinski rat uključio se 1.listopada 1991. 

Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo, a odlikovan je posmrtno Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

 
 
 

Svake godine u listopadu u Italiji održava se jedna od najvećih svjetskih regata. Dubrovčanin Ivo Kvestić već petu godinu odlazi na ovaj događaj i kaže kako je svaki put to nezaboravno iskustvo. Tu se mogu vidjeti kako kaže, najveći brodovi na svijetu, a sudionici stižu iz svih krajeva svijeta, iz skandinavskih zemalja, Amerike, sve do Australije i Novog Zelanda.

- Najbrojnija je bila prije dvije godine, a na ovogodišnjoj je sudjelovalo 1540 brodova. Sudjelovati u tako jednom spektaklu, neponovljivo je, jednostavno mi nedostaje riječi kojima bih to opisao. Talijani od toga naprave čudo., priča nam Ivo, koji će ovogodišnju regatu ipak zauvijek zapamtiti.

- Uputili smo se iz grada Edo Baraković i ja, pridružila nam se i Petra Kliba, vrhunska jedriličarka koja je oplovila svijet. Obično je četvoro u posadi neki idealan broj, ali na kraju se ispostavilo da smo bili lakši od ostalih i to nam je bila prednost.

Kvestić nam priča kako se svake godine u Trstu, prije središnje regate održi Barcolana by night- Stadion race. 

- Ide se oko bova, sve se odvija u 200 metara i traje nekih pola sata. To je spektakl za vidjeti. Inače u publici bude oko 100 000 ljudi! Ove je godine bilo ipak manje, zbog situacije s koronavirusom. To su helikopteri u zraku, osvjetljenje, dizalice, reflektori, a odvija se u doba kada pada dan. Molio sam Boga samo da ne budemo zadnji. Ambiciozan sam, naravno da smo priželjkivali u srcu prvo mjesto, ali bio bih sretan i da smo ostali treći ili četvrti.

Ivo nam priča kako njegova posada nije ni shvatila kako su zapravo- pobijedili!

- Jedrimo, napadaju nas s boka, kad prilazi nam jedan gumenjak. Ništa nam nije bilo jasno. Davaju nam znak da smo prošli liniju, da smo prvi, pružaju šampanjac. Bili smo presretni, ali u svom tom šoku, razvio sam hrvatsku zastavu. Toliko sam bio sretan, nisam mogao disati, imao sam pritisak na pluća, ma to je bio kraj svijeta! Zamislite taj osjećaj, među tolikim velikim i ozbiljnim igračima, mi smo odnijeli prvo mjesto!

Sutradan se glavna regata nije održala, a to se koliko Ivo zna, nikada dosada nije dogodilo. 

- Prognoza je bila loša, izdali su upozorenje i nije se jedrilo. Nekada je bilo i bure, ali se ipak regata znala održati. Neka smo mi sudjelovali u ovoj noćnoj, nećemo to nikada zaboraviti. 

Ljudi više čitaju crnu kroniku i loše priče, ali mi ćemo pokušati svako malo pisati o nečemu boljem u ovome svijetu, kako bi u njega unijeli barem malo pozitive. Jedna od tih priča koju moramo iznijeti jest priča o Lauri. Kada ukucate njezino ime u tražilicu, nećete puno toga pronaći, iako je Laura itekako zaslužila da se o njoj piše. 

Rođena je 1993. na otoku Krku i kako kaže, oduvijek je povezana s životinjama. Završila je smjer veterinarski tehničar Medicinske škole i Mediteransku poljoprivredu na Veleučilištu u Rijeci. 

Sa svega osam godina nagovorila je tatu da je upiše u školu jahanja.

Hrvatska se po prvi put natjecala u jahanju u Budimpešti u nedjelju, a naše boje predstavljala je upravo ova mlada cura. Laura Kolić na ovom je natjecanju osvojila pehar za treće mjesto!

- Prvo mjesto osvojila je Slovenija, drugo Meksiko, a treće Hrvatska. Ovo mi je prvo natjecanje u životu!, kaže Laura za Dubrovnik INsider.

Dodaje kako je oduševljena organizacijom i dočekom u Mađarskoj.

- Bilo je doista prekrasno, od hrane do smještaja, brige za prekrasne konje. Mađari su nam predstavili svoju kulturu i običaje. Vratila sam se puno dojmove, bez ijedne i najmanje zamjerke na organizaciju. Moram spomenuti Lindu Katonu, koja se brinula za nas sudionike ovog natjecanja.

Laura nam priča kako su ih organizatori odveli u uzgajivačnicu, gdje su natjecatelji "izvlačili" svog konja.

- Dobila sam predivnog konja, odmah smo kliknuli!, priča nam ova mlada djevojka pred kojom je budućnost u svijetu ovog sporta.

Čestitamo joj od sveg srca!

Ako ste ovo ljeto bili u potrazi za domaćim pomadorama, tikvicama, kukumarima, balančanama, grožđem, rakijom, ostom, salsom, sigurno ste naletjeli na njihove proizvode. Konavljani su nam kazali kako se iza imena OPG Rilović krije jedna skromna, izuzetno draga i vrijedna cura iz Radovčića, koja se nikada prije ovim nije bavila.

Njezino ime je Nikolina i ima samo dvadeset i jednu godinu. 

- Moja se obitelj bavila godinama prodajom sadnica. Imamo puno zemlje i ono što nam je ostalo od sadnica, posadili smo kako bi imali svoje proizvode. Kako se ove godine za vrijeme korone otvorila Virtualna dubrovačka placa na Facebooku i postala popularna, odlučili smo ih početi prodavati na ovaj način. Lakše nam je nego ići na placu.

Nikolina nam kaže kako radi sve sama, od branja do marketinga.

- Berem, pakiram, dostavljam, a imam i pomoć, prijateljicu, isto Konavoku s kojom idem po Dubrovniku i okolici i nosim ljudima ono što su mi naručili. Ovaj posao ima jednu ljepotu, ne može to svatko shvatiti, neki me ljudi čudno gledaju kad im to kažem. Meni je ovo uživancija bila cijelo ljeto, iako sam sad već umorna. Počele su kiše, malo je i napornije, ali će sada biti i manje posla.

Mlada sinjorina Rilović priča kako ima još troje braće i sestara, ali se oni ne bave ovim poslom.

- Jedna mi sestra pomaže, ovo sam ljeto uz ovaj posao radila i na aerodromu.

Koliko Nikolina dobro radi svoj posao i koliko su proizvodi naših lijepih Konavala kvalitetni, govori i činjenica da se brzo sve rasproda. Trenutno u ponudi imaju plodove jeseni, suhe smokve, još pokoju balicu poveruna i pupatora, koju rikulu, ali zato najavljuju narančine i kupusnjače. 

Beskrajno smo sretni kada u moru lošeg, možemo objaviti jednu ovakvu lijepu i pozitivnu priču. Hvala Nikolina što nosiš entuzijazam i radost i što uz svaku narudžbu doneseš i osmijeh.

 

Prvi dani listopada bili su izuzetno teški za dubrovačko ratište. Sedmog listopada 1991. odvijala se bitka za Zvekovicu. Tamo su naši hrabri branitelji došli u direktan sukob s JNA. Neke su sa Zvekovice odveli u Morinj, među njima i djecu od 16 godina. Neke su ubili na licu mjesta.

Jusuf Muslija, Rasim Pramenković, Niko Srgota i Ilija Šaravanja i Lovro Guljelmović tog dana u Konavlima ostavili su svoje živote na oltaru domovine. Muslija i Pramenković se i danas smatraju nestalima.

Ne možemo ne postaviti pitanje zašto se na nijedan način ne obilježava ova bitka i zašto ne postoji ni dan danas spomen ploča za ljude koji su pružili otpor agresoru na Zvekovici? Neprijatelji sami kažu kako su na "Zvekavici" hrvatski vojnici pružili jači otpor i kako su taj dan imali gubitke u svojim redovima. Zašto su danas ti hrvatski branitelji zaboravljeni? Postavljat ćemo to pitanje, sve dok ne dobijemo odgovor.

 
 

Jedan od najtužnijih dana u dubrovačkoj povijesti bio je upravo 7. listopad. Te nesretne 1991. granate koje su pale ispred skloništa u Mokošici, odnijele su zauvijek devet mladih života.

Jozo Braović, Denis Ćimić, Vladimirka Dopsai, Milenko Kulaš, Miho Liban, Nikola Liban, Ivo Maškarić, Alen Vasiljević, Joško Vuković. 

Izgovorite naglas njihova imena. Nemojte nijemo proći pored njihove ploče u Mokošici, pokažite djeci kako je nekad ginula dubrovačka mladost, recite im kako je Dubrovnik bio sustavno razaran, kako je neprijatelj zauvijek ugasio njihovu budućnost.

 

Zbor Narodne Garde se osnovao u Dubrovniku početkom lipnja 1991. na Rašici. Ustrojene su dvije satnije i raspoređene na prostoru Čepikuća tijekom kolovoza iste godine. Satnije su imale po tri voda, a svaki je vod imao po tri desetine. Nakon obuke, na današnji dan 15.rujna 1991. po vodovima branitelji su bili upućeni na prostor od Osojnika do Prevlake.

Jedan vod kojem je zapovijedao Božan Šimović zadržao se u Čepikućama, uz zapovjednika Marka Mujana. Uz pripadnike MUP-a i dragovoljaca ova je ekipa odigrala ključnu ulogu u jednoj od najvažnijih borbi u obrani ovog kraja. Podsjetimo, 01.listopada su crnogorski rezervisti i JNA iz smjera Ravnog i Trebimlje krenuli prema Čepikućama, u napad gdje su ih dočekali hrvatski branitelji i spremno dočekali okupatore.

Organizaciju obrane preuzeo je general Mate Šarlija Daidža.

Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama. Pod zapovjedništvom generala Milana Torbice, krenuli su u napad koji su spriječili hrvatski branitelji. Ova pobjeda, kažu vojni analitičari, spasila je Dubrovnik od sudbine Vukovara. Agresori su pretrpili gubitke, a među poginulima bili su zapovjednik i dozapovjednik formacije. Veći dio od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po hrvatskim snagama. Neprijatelji su potom napravili odmazdu u selu Ravno, selo potpuno zapalili, ubili dvadeset i dvoje ljudi, devetnaest odveli u koncentracijski logor u Bileći, a neki su civili poslani da pokupe tijela poginulih.

U Čepikućama je, 1.10.1991.neprijatelju bilo jasno kako neće prošetati kroz ovaj dio Hrvatske. Bili su iznenađeni napadom hrabrih hrvatskih bojovnika. Pripadnici ZNG-a, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata držali su ovu liniju obrane punih 53 dana i potpuno poremetili neprijateljsku strategiju.

Zašto hrvatska javnost ne zna previše o ovoj bitci, zašto je mediji uporno negiraju? Ovo je mjesto na kojem nećete vidjeti političare, već samo dio onih koji su branili ovaj kraj. Nakon mise u Trebimlji, branitelji se svake godine okupe oko bijelog križa, rada Mata Vuletića, a potom na druženju kod obitelji Tomislava Batine, jednog od inicijatora ovog okupljanja, a ujedno i brata poginulog branitelja Ante Batine, koji je svoj život izgubio 08.srpnja 1992. na Južnom bojištu.

Jedan od glavnih aktera bitke u Čepikućama bio je Marko Potrebica, čovjek koji je ostao u Čepikućama do samog kraja, sva 53 dana.

" Ponosni smo, ali kada gledamo cjelokupnu sliku, ostalo nam je gorčine..Znaju li ljudi danas što smo uopće uradili u Čepikućama tada? Onoga koga to ne interesira, neće znati nikada.", rekao je Potrebica jednom prilikom za Dubrovnik INsider.

Ne znaju za Čepikuće mnogi Hrvati, ali znaju Crnogorci. Naime, Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore pokrenulo je istragu "o ubojstvu 24 pripadnika JNA to­kom 1991. i 1992. go­di­ne na pod­ruč­ju Hr­vat­ske i Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne. Pred­met je for­mi­ran na­kon pri­ja­ve Udru­že­nja bo­ra­ca ra­to­va od 1990. go­di­ne Cr­ne Go­re i na­la­zi se u fa­zi iz­vi­đa­ja."

Udru­že­nje je tu­ži­la­štvu do­sta­vi­lo in­for­ma­ci­ju o li­kvi­da­ci­ji 24 pri­pad­ni­ka JNA i ra­nja­va­nju 40 voj­ni­ka u Če­pi­ku­ća­ma, Iva­nji­ci, Osoj­ni­ku i Gra­bu 1. listopada 1991. go­di­ne.

"U mje­stu Če­pi­ku­će kod Du­brov­ni­ka ubi­je­ni su Ran­ko Bo­jić, Vo­ji­slav Bu­la­to­vić i To­mi­slav Bu­la­to­vić iz Ko­la­ši­na, Želj­ko Pan­du­ri­ca i Mi­lo­van Smo­lo­vić iz Moj­kov­ca i Ra­di­sav Sr­da­no­vić i Ra­sim Mu­rad­ba­šić iz Pod­go­ri­ce. U do­pi­su Udru­že­nja bo­ra­ca na­ve­de­no je da je uz po­moć Ko­na­vlja­ni­na Lu­ke Kor­de, pred­sjed­ni­ka op­štin­skog HDZ-a, i nje­go­vog bra­ta Đu­ra, te uz lo­gi­stič­ku po­dr­šku ru­ko­vo­di­la­ca Du­brov­ni­ka Želj­ka Ši­ki­ća i Pe­tra Po­lja­ni­ća, u lje­to 1991. go­di­ne u Ko­na­vli­ma or­ga­ni­zo­va­no vr­bo­va­nje, ob­u­ča­va­nje i na­o­ru­ža­va­nje do­bro­vo­lja­ca – pri­pad­ni­ka zbo­ra na­rod­ne gar­de (ZNG)"

Braniteljima Čepikuća hvala na svemu, pamtit će oni koji trebaju, koji su zahvalni i koji nikada neće zaboraviti!

Stranica 1 od 79
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…