Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

U svakom zlu nešto dobro, tako bih ja nazvala ovo vrijeme. Podsjeća me na ono ratno, a za mene su kraj osamdesetih i devedesete bile najbolje godine mog života. S pijetetom prema žrtvama, naravno, bilo je to vrijeme kada si jasno mogao vidjeti tko je čovjek, a tko je vuk. Bilo je to vrijeme kad se dijelila i feta kruha, kad ti je susjed donosio vodu ili more da opereš zahod. Bilo je to vrijeme kad smo se radovali nekakvoj smjesi za 12 palačinaka i bili sretni kad bi svatko dobio po pola ili čak jednu cijelu. Bilo je to vrijeme kad si bio sretan što je sunčan dan, kad si nešto kasnije mogao upaliti svjetlo ili se umiti. Kad si bio sretan što taj dan nitko nije umro i bio sretan što si živ.

Potom je došlo neko loše vrijeme, vrijeme obijesti, materijalizma, zgrtanja solada, trčanja, trčanja, trčanja. Jednom je netko puno pametniji od mene rekao kako su ljudi cijelog svog života u potrazi za vremenom i novcem. Ako imaju novce, nemaju vremena, ako imaju vremena, nemaju novaca. I nikada nisu slobodni ljudi. Postali smo neempatični, oholi, bahati, natječemo se tko, kako, zašto, upiremo prstom u nekog drugog samo zato jer nismo zadovoljni vlastitim životima. Izgubili smo temelje društva, obitelj, jer djecu nam odgajaju ekrani i ulice, radimo po cijele dane i sve se vrti u začarani krug: novac-posao-trka za izgubljenim vremenom.

Nije važno vjerujete li u Boga, jeste li možda agnostik, vjerujete li u Majku Prirodu ili neku višu silu, ali sigurna sam kako nas upozorava. Potresi, poplave, loše vijesti..I opet ništa. Nismo shvatili. Kao tvrdoglava djeca koja se opeku, pa ponovo idu dirati špaher. Zaboravili smo svoje ja, pobrkali smo prioritete i što je najvažnije: nismo sretni.

I onda je došao nesretni virus: počeli smo primjećivati lijepe dane, buđenje proljeća, sadimo povrće, obitelji su doma, na okupu. Više se molimo nego prije, više kuhamo, više se družimo, zovemo prijatelje koje davno nismo čuli. Imamo vremena, jer se ono nekako usporilo. 

Proći će i korona. Sve je dosad prošlo. Pitanje je koliko će nas dugo držati ono što smo za ovo vrijeme naučili.

 

Pitali smo dvoje Dubrovčana s dugogodišnjom adresom u Italiji kako se nose s izolacijom zbog koronavirusa. Everist Dabelić živi u Ponteriu, na granici između provincije od Pesara i Ancone.

- Od 08.03. 2020. u Italiji je izvanredno stanje. Otvorene su samo samoposluge i apoteke. Ograničen je broj ljudi koji može biti unutra prema kvadraturi prodajnog prostora. Redovi ispred butiga su neizbježni i naravno vanka trebaju biti udaljeni bar jedan metar jedan od drugoga.Javni prijevoz radi , ali je ograničen na najnužnije. U autobusu se ulazi na vratima za izlaz da vozač manje riskira. Autotrasporti dobro rade i svega uglavnom ima, ali zbog velike panike i straha među ljudima vrlo brzo nestane brašna, kvasa, piletine, vina itd. Kretanje je dozvoljeno samo zbog najbitnijih razloga ,kao povratak na mjesto prebivanja , odlazak na posao, kupovinu hrane u obližnjoj samoposluzi ili izvođenje pasa vanka u šetnju, ali nikako u grupama i uvijek udaljen dovoljno od drugih ljudi. Sva sportska djelatnost je obustavljena i policija kontrolira i kažnjava sve nedozvoljene aktivnosti krivičnom prijavom i novčanom kaznom.

Everist kaže kako ubija vrijeme u izolaciji: Vrijeme je najbolje iskoristiti pituravanjem kuće, sađenjem povrća ukoliko se raspolaže sa malo slobodne zemlje Rikula, pomadore ,paprike ,pipuni i sve ostalo što vam padne na pamet će vas usrećiti vrlo brzo, jer sad sve raste brzinski.

- Mladi ljudi uglavnom nisu ugroženi jer je ovdje prosječna starost umrlih od Corona virusa 80.3 godine. 75 % su muškarci , a 25 % žene i to uglavnom oni koji su već imali kroničnih zdravstvenih problema. U izuzetno rijetkim slučajevima su umrli mlađi ljudi bez patoloških problema. U sjevernoj Italiji gdje je prvo uvedena karantena, sada je zabilježen veliki pad oboljelih, tako da je izgleda to najbolji način da se zaustavi širenje virusa .Treba imati na umu da par tjedana discipline i odgovornosti može spasiti život ne samo nama, nego posebno svim starijim osobama u našoj blizini, dodaje Dabelić.

Habiba Čampara je u Italiji već dvadeset i pet godina, od svoje osamnaeste.

- Evo sam doma od utorka i ne zna se dokad. Ne izlazim nikako vanka jer situacija nije dobra. Ovdje gdje ja živim u Senigallii, bolnica je puna jer su doveli ljude iz drugih mjesta. U Ancona Pesaro Rimini sve je puno, a to nam je blizu. Prvo su rekli da hvata stare osobe koje već imaju probleme s zdravljem, ali nažalost nije istina jer obolijeva i omladina. Možemo izaći samo u spenzu s maskom i rukavicama i to samo jedna osoba koja mora imati papir i opravdanje jer prave kontrole i kazne. U butigama su nalijepili trake koje se ne smiju preći kako bi ograničili metar daljine između osoba, iako to nije previše ni potrebno jer nitko ni ne želi biti blizu drugog čovjeka. Samo tako se moze izbjeći ovaj virus da se ne širi. Moramo izbjegavati kontakt jer možda ga i osoba pored tebe ima, a nema nikakvih simptoma.

Habiba priča kako Talijani reagiraju na možebitne nove slučajeve.

- Ako imamo i febre i neke simptome ne možemo ni kod doktora nego sve preko telefona i oni onda gledaju kako što činiti po potrebi, a mi se ne smijemo micati iz kuće.

Njezina kćer je maturantica i škole su organizirale online sate kao i u Hrvatskoj.

- Nadamo se da će sve dobro i brzo proći ako se svi strogo strogo pridržavamo ovih pravila, optimistična je Habiba.

 

Danas se u kinu Sloboda održavala interesantna radionica pod nazivom "Tvoje ime se čuva- da vi niste hrabri bili" u organizaciji profesorica povijesti Tatjane Magaš i Lovorke Krajnović te Udruge SJP Grof. Na radionici su sudjelovali učenici Ugostiteljske i turističke škole Dubrovnik. 

- Radionica je namijenjena srednjoškolcima, kako bi se upoznali s tim vremenom devedesetih. Radionice radimo od Slavonije do Dubrovnika, neopisivo je važna kultura sjećanja i kad ne bude više ovih generacija koje su živi svjedoci vremena, trebamo imati generacije koje će dalje prenositi istinu, bez mržnje i tereta prošlosti. Uloga SJP je neizostavan dio Domovinskog rata, ono što je zanimljivo vidjeti da su to momci koji imaju godina kao ova djeca danas, a tada su bili spremni dati svoje živote. Ovo je samo uvod za ono što će se događati sutra, kada će pripadnici udruge SJP Grof voditi djecu po terenu, da djeca vide gdje su se odvijali događaji o kojima danas govorimo. kazala je profesorica Magaš, inače Slavonka s adresom u Zadru.

- Smisao radionica je da učenike potaknemo na razmišljanje i sjećanje na Domovinski rat, na povijesne trenutke stvaranja hrvatske države. Sutra ćemo djecu voditi na lokacije gdje su poginuli naši suborci i pričat ćemo o tome kako smo mi doživjeli te najteže dane, dodao je Hasib Alibegović Ale, predsjednik Udruge SJP Grof.

Prije samog početka radionice djeci, njihovim profesorima, braniteljima i gostima obratio se gradonačelnik Mato Franković:

- Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas u ime Grada Dubrovnika. Mislim da je iznimno važno s vremena na vrijeme spomenuti se žrtve hrvatskih branitelja. Pratim medije, pa vidim kako će neki kazati kako govoriti o Domovinskom ratu nije moderno, kako su neke stvari modernije, pitaju zašto i zbog čega se vraćati u povijest. Vraćamo se u povijest kako bi iz nje učili, kako bi u budućnosti bili pametniji. Drago mi je što je ovo organizirano od strane Specijalne policije, koji su bili nositelji obrane RH, kad Hrvatska nije imala vojsku i sve je počivalo na leđima policije. Čini mi se kako se to nedovoljno često spominje i ističe njihova uloga u Domovinskom ratu. Ono što mi moramo znati je činjenica kako su mnogi u našem gradu položili svoje živote. Rijetko se ističe činjenica kako je Dubrovnik drugi po broju izgubljene djece tijekom Domovinskog rata. Nevine, mlade djece, čija su djetinjstva su trajno prekinuta, a zalog njihovog djetinjstva naša je sloboda. Zato, moderno je pjevati hrvatske pjesme, ustati se na hrvatsku himnu jer je zbog nje netko izgubio svoj život. Nikad nemojte to zaboraviti! Cool je biti Hrvat i isticati to!, kazao je dubrovački gradonačelnik.

Djeca su ovom prigodom mogla čuti osobne priče profesorica koje su i same bile djevojčice za vrijeme Domovinskog rata, mogli su vidjeti videa i fotografije pripadnika Specijalne jedinice Grofovi. Nisu možda ni bili svjesni kako heroji sjede tu, upravo među njima, kako su ti ljudi prije gotovo trideset godina, malo stariji od njih samih u to vrijeme bili spremni položiti svoje živote za ovo što imamo danas. Zato je bilo vrlo dirljivo kada su se ti likovi s crno bijelih fotografija počeli dizati na noge i predstavljati našim mladima. 

Neka ova radionica bude podstrek za neke nove radionice, predavanja, priče. Neka se čuje istina i neka se nikada ne zaboravi.

 

 

Djeci pričamo priče i bajke, kako bi ih nešto naučili. Pričamo im o Pepeljugi i njezinoj izgubljenoj cipeli, o Snjeguljici, vilama i zloj maćehi, u kojima uvijek dobro pobijedi zlo. Ispričajte im priču koju možete vidjeti, doživjeti, koja će ih nadahnuti više nego bilo koja druga. Ispričajte im kako nam život na put donosi prepreke, ali i mogućnost da ih savladamo uz pomoć onih koji nas vole. Ovo je priča koja nema patuljke ni otrovane jabuke, ali ima jednu princezu. 

Antonela Majer je cura rođena u Dubrovniku, u kolovozu prije 18 i pol godina. Završila je osnovnu školu i upisala srednju trgovačku. To bi bila sasvim obična i uobičajena stvar, da ova ljepotica nema Downov sindrom. Ona je prva osoba s ovim sindromom u Dubrovniku koja je upisana u redovan osnovnoškolski sustav, uz pomoć asistenta, ali je i prva koja je upisala srednju školu po redovnom programu. 

Kad je napravila prve srednjoškolske korake, kazala je:  „ Imam sve dobre ocjene, jer dobro radim i komuniciram s profesorima, a najdraži su mi predmeti engleski i matematika. Drag mi je i tjelesni. Voljela bih biti medicinska sestra, raditi u bolnici, dijeliti lijekove, čitati djeci priče. Jako volim malu djecu, a ako ne uspijem biti medicinska sestra, onda ću biti njegovateljica u nekom domu za stare. Tamo bi pričala s bakama, čitala im bajke, masirala noge.“ Ono što Lela istinski želi jest pomagati ljudima. Ona je sva satkana od empatije, ona je sinonim za bezuvjetnu ljubav.  Kažu kako su ljudi s Downovim sindromom najsretniji ljudi na svijetu. Oni u sebi nose onu istinsku životnu srž, ono što bi mi svi zapravo trebali biti.

Maturalna zabava je noć koju svaka djevojka iščekuje. To je večer u kojoj može zablistati u najljepšoj haljini, cipelama, učiniti ponosnim svoje roditelje i jedan životni period privesti kraju. Zablistala je i ona sinoć. Antonela u najljepšem izdanju, poput princeze, svima je nagnala suze na oči. One radosnice. U suzama njezinih roditelja bilo je ponosa, sreće, zahvale Bogu za ovu noć. Svi su bili sretni, ali nitko nije bio sretniji od nje. 

Kažu kako moramo prihvatiti različitosti, kako moramo drugačije integrirati u društvo. Pitam se kako je Antoneli dok promatra sve nas ovako grešne, nespretne, zbunjene i nesretne kako se trudimo integrirati i biti ono što bi trebali biti. Mi smo ti koji od ljudi poput nje možemo puno naučiti o sreći, iskrenosti i uživanju u malim stvarima koje znače život.

Sretno ti, Antonela, lijepa princezo! Hodaj ponosno kroz život, nauči nas kako biti drugačiji u svijetu u kojem se svi toliko trude biti isti, nauči nas kako se u ovome svijetu pobrkanih prioriteta živi, diše, veseli. Sve drugo uopće nije važno.

 

 

 

Župan Nikola Dobroslavić sa zamjenicom Žaklinom Marević, pročelnikom UO za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove Mihom Baćom te ravnateljicom JU RRA DUNEA Melanijom Milić obišao je lokacije koje su uređene u sklopu projekta Promicanje održivog razvoja prirodne baštine doline Neretve, a kojima je nositelj Dubrovačko – neretvanska županija.

Župan Dobroslavić je ovom prilikom istaknuo kako je sretan što se sredstva iz EU fondova mogu upotrebljavati na ovakav način jer svaki aspekt ovog projekta na svoj način ima izravan i pozitivan utjecaj na stanovnike doline Neretve.

Obilazak je započeo u Staševici gdje je u pratnji zamjenika gradonačelnika Grada Ploča Ivana Marevića te ravnatelja OŠ Fra Ante Gnječa Bora Bustruca obišao Edu-eko vrt izgrađen u sklopu škole.

Osnovna ideja bila je uređenje pripadajućeg dijela zemljišta iza škole kroz prenamjenu istog u edukativni radni prostor kojim bi se kod djece razvijala svijest o važnosti očuvanja autohtone bioraznolikosti. To se realiziralo kroz formiranje 8 biljnih gredica, od kojih svaka predstavlja jedno razredno odjeljenje (za odjeljenja od 1-8 razreda) unutar koje učenici zajedno sa svojim učiteljima kroz rad prate razvoj biljnih vrsta od sadnje do korištenja biljaka. Vrijednost radova je nešto veća od 137 tisuća kuna.

Obilazak je nastavljen u općini Pojezerje u pratnji načelnika Borislava Dominikovića te ravnatelja OŠ ”Otrići-Dubrave” Duška Dominikovića gdje je u krugu škole uređeno Edu-eko dječje igralište u Otrić-Seocima.

Igralište je namijenjeno za učenike nižih razreda i djecu predškolske dobi. Koncept klasičnog dječjeg parka integriran je s edukativnim sadržajem lokalnog karaktera  –  ključnim informacijama o područjima ekološke mreže Natura 2000 i zaštićenim područjima.  Delta Neretve izuzetno je bogata prirodnim vrijednostima,  u neposrednoj blizini lokacije nalazi se područje ekološke mreže Natura 2000 HR2001046 Matica-Vrgoračko polje i HR2001242 Izvor Vir, kao i posebni ornitološki rezervati Orepak, Pod Gredom i Prud. U cilju formiranja svijesti o važnosti zaštite prirode kod djece najranije dobi, na primjeren način pristupilo se oblikovanju dječjeg prostora koji kroz klasična igrala integrira priču o prepoznatljivim ciljnim vrstama i staništima prirodnih vrijednosti iz njihovog neposrednog i svakodnevnog okruženja. Vrijednost radova na uređenju igrališta je nešto više od 382 tisuće kuna.

Potom je uslijedio obilazak Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću u pratnji ravnateljice Ivane Baće te gradonačelnika Dalibora Milana, a potom i pješačke staze kroz značajni krajobraz Predolac-Šibenica.

Revitalizacija staza – Predolac – Šibenica ukupne vrijednosti veće od 488 tisuća kuna obuhvaćala je uspostavljanje kompleksa tematskih rekreativnih staza na području značajnog krajobraza Predolac-Šibenica koji je zaštićen od 1968. godine. Riječ je o osam dionica staza u četiri faze revitalizacije i uređenja. Time je kreiran novi edukativno-posjetiteljski sadržaj atrakcijama prirodne baštine; poboljšano je učinkovito upravljanje navedenim zaštićenim područjem putem razvoja adekvatne infrastrukture za posjetitelje i promocije zaštićenih dijelova prirode kroz održivi turizam.

Nositelj dijela projekta Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću je Grad Metković s ukupnim partnerskim udjelom u projektu od 1.7 milijuna kuna. Tu će se radit dopuna dijela stalnog postava Prirodoslovnog muzeja Metković, što uključuje rekonstrukciju u tri faze:

1. Postavljanje geološkog stupa i reljefne karte (bile bi prikazane stijene različite starosti i slojevitosti kroz geološka razdoblja) u 3D blok dijagramu gdje bi bio objedinjen cjelokupni prostor delte Neretve, a iznad modela će biti postavljen mapping projektor koji mapira različite sofrtevrske sadržaje.

2. Prikaz pijesaka Neretve (prikaz različite granulacije/starosti u pleksiglas stupu).

3.Postavljanje 3D modela diorame špilje s biospeleološkim specifikumima koji će prikazati važne podzemne objekte ovog kraja (rekonstrukcija špilje u 3D obliku).

Dubrovčane je potresla tužna vijest, iznenadno nas je napustio dubrovački branitelj i glazbenik, svima nama znan Srđan Sergio Hrnić. Podsjetimo, na Međunarodnom festivalu Marko Polo na Korčuli, prvo mjesto, nagradu publike odnio je upravo naš Srđan sa pjesmom "Fala", čije je stihove napisala Franka Fani Kohn. "Imam pjesama koje nikad nisu vidjele svjetlo dana.“, rekao nam je tada naš skromni sugrađanin iako se glazbom bavio dugi niz godina.

Hvala ti Srđane za tvoj doprinos u Domovinskom ratu, za to što si bio domoljub i dobar čovjek. Hvala ti zato što si volio Grad i njegove ljude, hvala ti što si svojom umjetnošću ostavio trag.

Iskrena sućut obitelji i prijateljima. Počivao u miru Božjem.

 

 

U moru negativnih priča, donosimo jednu lijepu i nesvakidašnju. Prije Božića objavili smo članak u kojem su dvojica prijatelja željela jednoj obitelji opiturati stan ili kuću, kako bi im uljepšali stambeni prostor za blagdane. Naša sugrađanka Deša predložila je jednu malu obitelj u gradskim mirima. Kako je trebalo osigurati i materijal za izvođenje radova, na portal nam se javio Mateo Čanić, a potom i građevinska firma Kont d.o.o.

Dvojica Dubrovčana su prionula poslu i ne samo da su zakrpali, pregletovali i opiturali zidove, nego su i postavili laminat. Preko grupe Pomoć za Dubrovčane i dobrom voljom drugih ljudi nabavili su i krevete, posteljinu, stol, stolice, tapit i igračke.

- Trebalo je srediti struju, priča nam Danijel, jedan od dvojice mladića. Kontaktirali su Asard elektroinstalacije, u vlasništvu Asmira Derviševića, koji je sitne popravke uradio potpuno besplatno. Društvo autotaksi prijevoznika, točnije Žuti taksi donirali su novi laminat. Zahvaljujemo ovim putem i Moto klubu Unbelievable riders na fizičkoj pomoći. Kako je Kont d.o.o. osigurao sav ostali potreban materijal, zamolili smo Matea da on kupi neke poklone za djecu. Naši su sugrađani osigurali i spenzu koja će se skupa s poklonima uskoro naći u domu ovog samohranog oca s dvoje male djece.

Ova je mala akcija donijela puno sreće na dječja lica i pokazala što sve možemo napraviti jedni za druge. Nisu Božić kolači ni savršeno čista kuća, Božić je ono što nosite u sebi i date drugima od srca.

 

 

 

 

Danima već Grad i okolica tuguju za Cvijetom Antunovićem, čovjekom kojega smo svi znali, čije je živote dotakao na ovaj ili onaj način. Cvijeto je bio dragovoljac Domovinskog rata, a najsvijetlija točka tog ratnog puta svakako je bitka na Srđu, kada je pogodio neprijateljski tenk i s padina Srđa na leđima spustio ranjenog suborca Željka Gustina- Žiku, kako bi dobio liječničku pomoć. Danas je, prije posljednjeg ispraćaja u njegovom Moluntu, dubrovačka Torcida na Srđu organizirala oproštaj od svog prijatelja. Osim što je volio Konavle, Dubrovnik i Hrvatsku, njegova je ljubav bio i Hajduk.

Danas njegova obitelj, koliko god tužna bila, može biti i ponosna, jer je brdo poviše Grada došlo jako puno Cvijetovih prijatelja i poznanika. Uz transparent : Opet bi spreman stao, svoj bi život dao- Cvijeto Antunović PUMB- Tvoja Torca, pjevalo se "Zovi samo zovi" i upalile baklje. 

 Bio je Cvijeto veliki čovjek, prijatelj, domoljub, Hajdukovac, Torcidaš, čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u obrani grada i sigurno jedan od najvećih među nama. Tužan je ovo trenutak a sve nas, došli smo na Srđ oprostiti se od našeg prijatelja. Neka mu je laka hrvatska zemlja, rekao nam je pripadnik Torcide Mokošica, Dario Perić-Dida.

Još je jednom čovjeku danas bilo izrazito teško stajati na ovome mjestu i sjećati se. Pero Stjepović je čovjek koji je s Cvijetom branio Srđ. - Bio je moj veliki prijatelj, jedan od temelja obrane Dubrovnika. Teško mi je, ali i drago što smo se i na ovaj način, u ovome broju, oprostili od njega danas.

Mnogima je zastala riječ u grlu, pa da ne padne teška muška suza, nisu se odlučili govoriti o Antunoviću, iako bi mogli puno toga reći. 

Sa Srđa pošao je posljednji pozdrav Torcide, koja će uvijek pamtiti dobrog, veselog, glasnog Cvijeta, onakvog kakav je uvijek bio. 

Stranica 1 od 74
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…